Омогућава Blogger.
RSS

RAZOTKRIVANJE STRATEGIJE - BORIS TADIĆ (treći deo, 2012-2015)

Nakon poraza na predsedničkim izborima 2012. godine činilo se da je Boris Tadić odlučio da završi svoju političku karijeru. Ipak, već nakon par dana građani su počeli da gledaju “drugi film” koji je Tadić najavio. Taj “drugi film”, uprkos čvrstom obećanju, bio je političkog karaktera.

Analizirajući komunikacije i javne nastupe Borisa Tadića, zaključujem da se čitav period od 20. maja 2012. godine do danas može okarakterisati jednom rečju: nedosledno.

Na nagovor i pritisak ljudi iz Demokratske stranke, Tadić prihvata kandidaturu za mandatara Vlade, iako je nakon poraza na predsedničkim izborima eksplicitno izjavio da neće biti premijer. Dakle, već 7 dana nakon svoje direktne izjave da neće učestvovati u formiranju Vlade i da mu je “prošla kohabitacija bila dosta za ceo život” Tadić ide u suprotnom smeru od svog obećanja. On u tom momentu deluje komunikacijski zatvoreno, izbegava pojavljivanja i poziva se na principe, uslovivši svoj pristanak dogovorom o zajedničkom programu i ciljevima buduće Vlade. Istog trenutka kreće spinovanje, a raznovrsni “analitičari” počinju da se utrkuju u izjavama u kojima naglašavaju da bi Tadić kao premijer bio dobro rešenje za Srbiju, da će lako formirati novu većinu i da su šanse da SNS bude okosnica nove Vlade veoma male. Ipak, nepredvidivi socijalisti, bez kojih je formiranje većine bilo teško izvodljivo, nisu mislili tako. Dačić je napravio alijansu sa Ujedinjenim regionima Srbije i zauzeo principijelan stav da neće sa LDP-om u Vladu. Sa druge strane, Tadić je po svaku cenu želeo LDP u Vladi i Dinkića van nje. Logično, ceo koncept Demokratske stranke je propao, a Dačić je relativno brzo i relativno lako postigao sporazum sa Vučićem i dobio od novoizabranog predsednika Tomislava Nikolića mandat za formiranje Vlade.
 
FOTO: Dragan Đilas i Boris Tadić na izbornoj skupštini DS. Izvor: www.b92.net
Nakon što je uspostavljena čvrsta većina SNS-SPS-URS, potpomognuta neizbežnim Rasimom Ljajićem, Demokratska stranka se fokusira na svoje probleme. Krajem avgusta 2012. godine Boris Tadić kreće u novu političku odiseju. Najpre “dobro obavešteni izvori”, koji su bili jedan od omiljenih portparola ljudi oko Borisa Tadića, saznaju da se Tadić neće kandidovati i da će Dragan Đilas, u saradnji sa Bojanom Pajtićem, preuzeti Demokratsku stranku. Ipak, svega nedelju dana nakon tog “saznanja” Tadić donosi dijametralno suprotnu odluku i obznanjuje svoju kandidaturu za novi mandat na čelu DS, tražeći pritom da izbori budu neposredni, a ne delegatski. Taj predlog je odbijen na sednici Glavnog odbora i bilo je jasno da su Tadićeve pozicije unutar DS ozbiljno uzdrmane. Ipak, on odlučuje da uđe u kampanju, oštro napadajući Dragana Đilasa. svaljujući pritom krivicu za nefunkcionisanje prethodne Vlade na nepopularnog Mlađana Dinkića. Shvatajući da gubi podršku u sopstvenoj stranci, Tadić krajem oktobra (opet prema dobro obaveštenim izvorima) sklapa dogovor sa Đilasom da se povuče iz trke za predsednika stranke. Tadićeve izjave deluju neodređeno i konfuzno, bez jasnih poruka i poente, uz stalno prolongiranje rokova za zauzimanje jasnog stava. Skupština DS-a pomera se za kraj novembra 2012 i sve ukazuje da je postignut čvrst dogovor. Početkom novembra Boris Tadić i zvanično obznanjuje da je odustao od trke za predsednika DS (stranku na toj sednici Glavnog odbora napušta i Zoran Živković, što za ovo razmatranje nije od prevelikog značaja). Krajem tog meseca Dragan Đilas je izabran za predsednika demokrata, a Tadiću je pripala funkcija počasnog predsednika. 

U svojim javnim nastupima Đilas pokušava da napravi jak zaokret u politici Demokratske stranke, prihvatajući odgovornost i priznajući greške, ali mu to ne polazi u potpunosti za rukom, što zbog same stranke, što zbog toga što je oštrica antikampanje SNS-a sve vreme usmerena ka njemu. Demokrate u prvoj polovini 2013. godine beleže očajne rezultate u Kovinu i Zemunu, dok u Zaječaru čak ostaju ispod cenzusa za lokalni parlament, što je nezabeleženo u novijoj političkoj istoriji. Nezadovoljstvo u stranci raste i Tadić oseća politički prostor da pokuša da se vrati na čelo DS. Krajem godine oštro napada Dragana Đilasa, koji mu uzvraća da “nije počasni predsednik Srbije, nego DS” i da je na to mesto izabran na njegov predlog. Istovremeno sa oštrim napadima na Đilasa i politiku koju on vodi, Tadić izjavljuje da nema nameru da se vraća na čelo DS. Protokom vremena, Tadić unekoliko modifikuje ovu izjavu, rekavši da “nema ambiciju da se vrati na čelo DS, ali da će i taj posao obavljati, ukoliko bude trebalo”. 

Istovremeno, Tadić drži čvrstu distancu i govori da je nemoguća bilo kakva saradnja sa naprednjacima. Svega mesec dana kasnije (decembar 2013), Tadić govori da ne planira da se vrati u dnevnu politiku i znatno ublažava svoju retoriku prema Aleksandru Vučiću. “Vučića ne aboliram i, ako se ili kada se vratim u dnevnu politiku, stalno ću ga podsećati na opasnost njegovih reči iz prošlosti”, govorio je Tadić, ističući da je Vučić dobro rešenje za premijera, jer ima legitimitet.

Početkom 2014. godine Tadić kreće frontalno na Đilasa, sa očiglednom željom da se vrati na poziciju predsednika DS. Ipak, Đilas glatko pobeđuje na Glavnom odboru, nakon čega Boris Tadić ulazi u kovitlac novih nedoslednosti: najpre odbija da bude u izbornom štabu DS za predstojeće izbore, a potom izjavljuje da “ostaje u borbi za misiju DS dokle god može da na bilo koji način doprinese njenom ostvarenju”. A onda, opet nedelju dana nakon te izjave, Boris Tadić napušta Demokratsku stranku i daje ostavku na mesto počasnog predsednika. 

Svojim nedoslednim izjavama Tadić u kontinuitetu zbunjuje birače i ne šalje jednoznačne poruke. Ono što je uvek bila njegova odlika – mirnoća i konzistentnost u izjavama, gubi se u konfuziji protivrečnih iskaza i postupaka. U kriznim situacijama Tadić deluje konfuzno i nedorečeno i na momente se uočava nesklad između njegovih izjava (u kojima pokušava da deluje kao državnik i važan faktor) i njegove realne političke pozicije (u kojoj ga više niko ništa ne pita). Jasno se uočava da u ovom periodu Tadić nije imao nikakvu sistemsku strategiju, već je vukao niz iznuđenih ad hoc poteza, što je rezultiralo potpunom nedoslednošću.

FOTO: Boris Tadić na konvenciji NDS. Izvor: www.loznicainfo.com
Sa nedoslednostima i ad hoc potezima Tadić nastavlja i nakon izlaska iz DS. Suočen sa činjenicom da do izbora neće stići da registruje stranku, Boris Tadić deklarativno kreće u formiranje Nove demokratske stranke i na izbore izlazi zahvaljujući Stranci zelenih, koja je NDS-u “ustupila” mesta na listi. Pored Stranke zelenih, Tadić postiže sporazum sa Dušanom Petrovićem i Nenadom Čankom o zajedničkom izlasku na izbore. Uporedo, Tadić odugovlači pregovore sa LDP-om i URS-om i na taj način im skraćuje vreme za kampanju (u praksi je ovo veoma važan momenat, jer su i LDP i URS ostali ispod cenzusa na izborima). Uporedo sa ovim procesima, Tadić dobija ogroman medijski prostor, nesrazmeran realnom uticaju Stranke zelenih i NDS-a. Taj prostor koristi da konstruktivno kritikuje, ukazuje na probleme i pokušava da opravda slogan kampanje "Vizija za Srbiju". U uslovima kratke kampanje Boris Tadić pokušava da obezbedi kakvu-takvu podršku i nekako, na krilima medijske podrške i “starih zasluga”, prelazi cenzus i njegova koalicija osvaja mesta u Parlamentu. Tadić zauzima opozicioni kurs, ali i tu deluje donekle nedosledno. Ambivalentan je po pitanju saradnje sa Demokratskom strankom, a istovremeno se bavi i pitanjima transformacije svoje partije, pa tako početkom oktobra NDS postaje SDS (Socijaldemokratska stranka). Političke turbulencije Tadić koristi da se ponudi Vučiću. Iako je nebrojeno puta izjavio da neće sarađivati sa SNS, u decembru 2014. godine Tadić istakao: “Moguće je da budemo u rekonstruisanoj Vladi”. Svoj stav: “Nema saradnje sa SNS-om”, Tadić je zamenio stavom: “Nema saradnje sa SPS-om”, što mu širom otvara vrata za ulazak u koaliciju sa naprednjacima, ukoliko oni odluče da Dačića (uprkos svim izazovima koje takav potez nosi) pošalju u opoziciju.

FOTO: Boris Tadić kao predsednik SDS. Izvor: www.b92.net

 Da zaključim: Boris Tadić je dobio priliku da bude socijaldemokrata i opozicionar. Ipak, tu šansu ne koristi na adekvatan način. Niz nedoslednosti i nelogičnosti, bez jasne strategije i političkog cilja, uz konfuzne i neupečatljive javne nastupe, ukazuje da Boris Tadić više nije ni senka nekadašnjeg neprikosnovenog lidera. U kom pravcu će ići njegova politička karijera u budućnosti, teško je pretpostaviti. Ako nastavi da luta bez koncepta i strategije, čak ni ulazak u rekonstruisanu Vladu, koji za mene ne bi bio nikakvo iznenađenje, neće produžiti njegov politički život. 

Uživajte!



  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

RAZOTKRIVANJE STRATEGIJE - BORIS TADIĆ (drugi deo, 2008-2012)

Krajem aprila 2008. godine, nakon dve i po godine pregovora, Srbija je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Ishod izbora bio je medijski već isprojektovan – sve je bilo spremno za ubedljivu pobedu koalicije predvođene Demokratskom strankom (u predizbornoj koaliciji, pored demokrata, bili su i G17 PLUS, SDP Rasima Ljajića, SPO i Čankova Liga socijaldemokrata Vojvodine), uz stalno isticanje da se očekuje katastrofalni poraz Vojislava Koštunice i DSS. Nedeljama uoči izbora razni analitičari i “istraživači” su se upinjali da se što više dodvore Borisu Tadiću i izbornoj listi “Za Evropsku Srbiju”, koju je on predvodio.

Za Borisa Tadića i čitavu listu koju je predvodio izbori zakazani za 11. maj (a tom datumu u značajnoj meri kumovao je Vojislav Koštunica svojim “vraćanjem mandata narodu”) bili su čist bingo. Potpisivanje SSP-a bila je gromoglasna kruna evropske agende, a i Mlađan Dinkić je sa svojim timom uradio dobar posao koji je svoje finale dobio pred izbore – “Fijat” i “Zastava” potpisali su ugovor o strateškom partnerstvu. Stvari su delovale harmonično i uz jaku medijsku podršku i kvalitetno odrađenu kampanju, lista “Za evropsku Srbiju” osvojila je preko 38% glasova. Realno govoreći, kada dve nedelje pred izbore imate praktičnu potvrdu čitave vaše priče (a SSP i “Fijat” to nesumnjivo jesu), nema razloga da vam birači ne poveruju. DSS je, iako sve vreme pod baražnom vatrom antikampanje, ostvario dvocifreni rezultat, ali je formiranje većine bilo moguće i bez njih. Uz Dačićevu podršku, razume se.

A onda je Boris Tadić, verovatno vođen procenama i savetima svojih prijatelja iz mladosti, povukao jedan katastrofalan potez i uveo Srbiju u period koji su obeležile tri pojave: politički inženjering, profesionalni egohranitelji i medijsko spinovanje do beskonačnosti. Dakle, uzroci pada Borisa Tadića više su političke nego komunikacijske prirode. Zato sledi šire objašnjenje političkih poteza koji su vodili ka tome da se medijski potezi vuku u iznudici, a ne kroz niz pažljivo isplaniranih koraka, kako bi trebalo.

Prijatelji iz mladosti Borisa Tadića išli su sledećim rezonom: iako je on i do 2008. godine bio predsednik, i iako je imao mnoge poluge uticaja u rukama (podsećam: i pokrajinska Vlada i Grad Beograd bili su pod neprikosnovenom vlašću Demokratske stranke), tek su sada stvoreni preduslovi da predsednik i ljudi oko njega postanu potpuni centar moći. Zato su krenuli da rade školski i da koriste “by the book” tehnike vršenja vlasti i izgradnje imidža predsednika. Čak, kada pogledate pažljivo, postoje velike sličnosti u strategijama Aleksandra Vučića i Borisa Tadića. Komunikacijska strategija Vučića u periodu kada je bio prvi potpredsednik Vlade unekoliko podseća na Tadićevu strategiju u prvom mandatu (2004-2008), dok strategija Vučića kao premijera u značajnoj meri podseća na Tadićevu strategiju posle 2008. Narodski rečeno, i Tadićev tim i Vučić rade iste stvari, samo što Vučić to radi bolje, jer radi samostalnije i sa više posvećenosti. Obaška što je Vučić verovatno vrlo pažljivo izanalizirao Tadićeve greške u sprovođenju strategije i što će, pretpostavljam, dati sve od sebe da ih ne ponovi.

Boris Tadić je, naime, napravio dve ozbiljne greške: postavio je slabog premijera, koji je bio neupotrebljiv i kao politička figura i kao komunikator, i dozvolio je da se o sprovođenju strategije brinu drugi ljudi, a ne on sam.

Greška koja je u ogromnoj meri odlučila o političkoj sudbini Borisa Tadića bio je – premijer. U želji da svo odlučivanje bude skoncentrisano kod predsednika (i države i partije), za mandatara je predložen politički slab i medijski potpuno neubedljiv čovek – Mirko Cvetković.

FOTO: Mirko Cvetković, Boris Tadić, Mlađan DInkić i Ivica Dačić. Izvor: www.decentralizacija.org.rs

Na prvi pogled, ovo je vrlo lukav potez. Očekivanja javnosti išla bi prema premijeru i on bi kao sunđer skupljao negativan rejting, a Boris Tadić bi se pojavljivao kao “Deus ex Machina” i rešavao probleme u interesu građana (svaka sličnost sa strategijom Aleksandra Vučića, o kojoj sam pisao u prethodnim izdanjima ovog bloga, je sasvim slučajna). Dakle, slab premijer trebalo je da omogući da se predsednikov rejting zadrži u pozitivnom kontekstu, a da stradaju drugi. Ipak, premijer je bio toliko slab da nije imao snage da se suoči sa bilo kakvim izazovom, a uz to je bio očajan i potpuno neupotrebljiv u javnim nastupima. Stoga je Boris Tadić kao predsednik morao da uskače i da uplivava u rad Vlade mnogo češće nego što je planirao. Rezultat toga bilo je brzo napuštanje “Deus ex Machina” pristupa i njegova zamena za “margarin” pristup – u sve se meša. Boris Tadić daje izjave iz delokruga rada ministara, "pokriva" njihove greške i kikseve i pojavljuje se najpre kao korektivni faktor, a kasnije kao čovek koji odlučuje o svemu. Iako je u komunikaciji bio i dalje izvanredan i imao potpuno pripremljene i uglađene javne nastupe, poruka koju je slao više nije bila tako konzistentna. A i očekivanja javnosti prebačena su sa evropske agende na bolji kvalitet života. Slaba Vlada to nije mogla da donese, ali je kabinet Borisa Tadića delimično ostvario zacrtani cilj: postao je jedini centar moći i ključni centar odlučivanja, ali ne na način koji bi omogućio da se dugoročno očuva pozitivni rejting predsednika Srbije i Demokratske stranke.

Jedna od odlika strategije u ovom periodu je paralelizam u procesima, uz njihovo međusobno prožimanje. Uporedo sa pozicioniranjem nove Vlade, jača kontrola demokrata (i to pre svega ljudi bliskih Tadiću) nad medijskim prostorom. Autocenzura je jaka, a tabloidi se koriste za satanizovanje političkih oponenata, disciplinovanje političkih saveznika i nametanje tema u javnosti. Spinovanje dostiže neslućene razmere i odvija se po principu “Nije bitno ono što se u realnosti dešava, već ono što piše u novinama”. Mezimci predsednikovog kabineta i Tadiću bliskih ljudi se glorifikuju, svi ostali su potencijalne mete napada. Tako se krajem 2008. i početkom 2009. godine dešava konačni tabloidni obračun sa Mlađanom Dinkićem i njegov rejting biva trajno uništen, urednim skretanjem pažnje na njegovo obećanje o besplatnim akcijama i višemesečnom antikampanjom u kojoj se on apsolutno nije snašao (o tome zašto je Dinkića politički osakatilo obećanje o besplatnim akcijama, dok neka druga obećanja, poput Tadićevog o radnim mestima ili Nikolićevog o investicijama nisu imala štetan efekat na njihov rejting, pisaću kada budem razotkrivao strategiju Mlađana Dinkića). Uporedo se vrši tabloidno balansiranje snaga na političkoj sceni. Podiže se rejting Ivice Dačića i daje ogroman medijski prostor Tomislavu Nikoliću, Aleksandru Vučiću i novoosnovanoj Srpskoj naprednoj stranci, kako bi se oslabili vrlo agresivni i ponovo brojni radikali. 

Često se događalo da se snažnim spinovanjem skrene pažnja sa neke teme do te mere da ona prođe potpuno nezapaženo (primer za to je usvajanje skandaloznog Zakona o planiranju i izgradnji), a da neka druga, naoko beznačajna tema, poput otkrivanja grobnice Draže Mihajlovića, danima ili nedeljama bude centralna medijska tema dok se “iza brda” donose ozbiljne, bolne ili štetne odluke. Upliv trija Šaper-Krstić-Stojanov u uređivanje medija bio je ogroman, a niko nije znao kada će završiti na nekoj od naslovnica tabloida. Da se razumemo: opasnu igru kontrole medijskog prostora i upotrebe tabloida za politička razračunavanja i balansiranje rejtinga otpočeli su upravo ljudi oko Borisa Tadića. Aleksandar Vučić je sa svojim timom samo nastavio istu praksu i unapredio je. 



U ovom periodu vladavine Borisa Tadića ogromnu vlast preuzeli su profesionalni egohranitelji koji su, zaklanjajući se iza uticaja predsednika, stvorili svoje zone uticaja. Tako je u kabinetu predsednika i njegovoj neposrednoj okolini formirano više interesnih grupa, koje su često međusobno paktirale i još se češće sukobljavale, zarad zaštite sopstvenih interesa, a na štetu Demokratske stranke i njenog predsednika. U takvoj patološkoj atmosferi ozbiljan uspeh se jednostavno nije mogao ostvariti. Važna napomena: većina tih ljudi bila bi niko i ništa da im nije bilo “kišobrana” Borisa Tadića.

Iako se i sam 2001. i 2002. godine bavio stranačkom operativom i znao kakve izazove to nosi, Tadić je dopustio da mu stranku u najvećoj meri kontroliše jedan čovek - Dušan Petrović. On se pojavljivao kao nezaobilazni faktor odlučivanja i teza Mlađana Dinkića s kraja 2010. godine, da se odlučuje van Vlade, bila je potpuno tačna. Strateške odluke donosio je kabinet predsednika, a operativne odluke donosili su kabinet i Dušan Petrović. Uz Petrovićeve skute sazrela je potpuno nova generacija političara i biznismena, koja je čvrsto štitila svoje interese.

Istovremeno, oko šefa kabineta Miodraga Rakića okupljala se nova interesno orijentisana garnitura. O pokojnom Mikiju Rakiću, iz čistog pijeteta, neću pisati ovde. Verujem da će istorija rasvetliti i razjasniti njegovu ulogu u političkom reinkarniranju Ivice Dačića i formiranju Srpske napredne stranke.

Oko Tadićevih drugova iz mladosti, Srđana Šapera i Nebojše Krstića, formirala se još jedna interesna grupa. Koristeći pozicije koje su imali, vešto su zavladali medijskim i marketinškim prostorom, vezujući kao klijente jake privrednike. Dragan Đilas je u međuvremenu napravio distancu u odnosu na ovaj blok i stvorio sebi nezavisnu zonu uticaja, povremeno praveći stratešku alijansu sa Bojanom Pajtićem, s tim da su i jedan i drugi imali po prikolicu svojih interesno vezanih ljudi iza sebe (inače, poluge Đilas-Pajtić se krug oko Borisa Tadića ponajviše bojao, jer je Dragan Đilas jedan od retkih ljudi koji su uspeli da objedine ekonomsku, političku i medijsku moć). Čak i “manji” igrači, poput Dragana Šutanovca ili Vuka Jeremića, imali su svoje interesne grupe i povremeno paktirali. Treba napomenuti da su odnosi Đilasa, Pajtića i Šutanovca sa Tadićem ipak bili promenljivi, dok se za Petrovića, Šapera, Krstića i donekle Vuka Jeremića to ne bi moglo reći. U suštini, tu je svako manje-više jurio svoj interes i uporedo urušavao Tadićevu reputaciju, a Tadić nije ništa učinio (ili nije uspeo) da takvu igranku zaustavi. Politički inženjering je cvetao, interesne grupe su odrađivale posao za sebe, a Tadića su čuvali u blaženom neznanju i intenzivno hranili njegov ego, uveravajući ga da je sve u redu i stvarajući paralelnu medijsku i političku realnost. Sve što su radili, radili su “za njegovo dobro”, “da se ne muči” i “jer ne može on sve da postigne”. U takvoj patologiji, koja je trajala godinama, Tadić se konačno potpuno odvojio od realnosti negde 2010. godine. 

Medijski, Tadić je, umesto moćnog – ispadao smešan, a ubeđivali su ga da je sve “super” i da njegov rejting raste. Pokušavao je da glumi diktatora i gospodara, a ta uloga Tadiću stoji, što bi narod rekao, “kao piletu s...”. Njegova uskakanja izgledala su groteskno, izjave su zvučale nebulozno, a jeftin marketing, poput vakcinacije u bodi majici ili pojave na maratonu u trikou, postajao je predmet ismevanja u javnosti. A kada se odvojite od realnosti i ne želite (ili ne možete) da čujete nikoga ko bi vas trgnuo, jedina stvar koja je pre ili kasnije zagarantovana je - propast

FOTO: Boris Tadić i Božidar Đelić na "Beogradskom maratonu". Izvor: www.svet.rs
Intelektualni krug okupljen oko Tadićevog oca takođe je koristio poziciju predsednika da nametne svoje ideje i usmeri politiku države u određenom pravcu. Verujem da su ova “leva skretanja” Tadiću suštinski prijala, jer mi deluje da je on u duši socijaldemokrata i levičar. Ovaj krug nije (barem ne da je meni poznato) imao bilo kakve biznis interese, ali je i te kako uticao na realpolitiku. Tadićevo inkliniranje ka centralizmu (podsećam da je sa lakoćom odbacio regionalizaciju kao politički koncept), kao i meka i pomirljiva regionalna politika koja je obilovala izvinjenjima i nepotrebnom poniznošću, po svoj prilici su plod razgovora sa ovim krugom. Da li je uticaj ovog kruga bio presudan i da Tadićevu spoljnu politiku obeleže neodlučnost i stalno prolongiranje odluka, zbog čega je na kraju u dobroj meri izgubio i podršku stranog faktora – zaista ne znam.

Istovremeno, svoje zone uticaja stvarali su i partneri Demokratske stranke – Ivica Dačić i Mlađan Dinkić. Dačić je vešto koristio medijsko pranje njegove biografije da se nametne kao ozbiljan i svima prihvatljiv politički faktor, a Dinkić je, uprkos svojoj nepopularnosti, uspeo oko sebe da okupi značajan broj uglednih gradonačelnika (Veroljub Stevanović, Boško Ničić, Vladan Vasić...) i formira Ujedinjene regione Srbije. 

Zanimljivo je napomenuti da u periodu od 2008. do 2012. godine vladajuća većina nije imala jedinstveni koalicioni sporazum i zajedničke ciljeve. Naime, Demokratska stranka je sa svakim partnerom pojedinačno sklapala dogovore i potpisivala sporazum. To je dodatno doprinelo i političkom inženjeringu i feudalnoj podeli resora, gde je svako imao svoju “kocku” u kojoj je bio Bog i batina. Takva klima nikako ne može da obezbedi jedinstvenost u sprovođenju politike i pre ili kasnije, pogotovo kada premijer ne drži kormilo u svojim rukama, prelazi se u fazu “svaka vaška obaška”.

Prijatelji Borisa Tadića shvatili su početkom 2011. godine da je vrag odneo šalu i da se stvari ne odvijaju u dobrom pravcu. Zato su povukli nekoliko poteza koji su Tadića i Demokratsku stranku uveli u još ozbiljnije probleme.

Galopirajući rejting Srpske napredne stranke pokušali su da kontrolišu puštanjem priča o nekompetentnosti i tihom antikampanjom u tabloidima, pritom zaboravivši da naprednjaci ne pucaju na biračko telo kojem neobrazovanost i neznanje smetaju. Dakle, i ovaj potez bio je pucanj u sopstvenu nogu, jer su omogućili SNS-u da stabilizuje svoje teško stečene birače i da zbije redove pred izbore.

Izbacivanje nepopularnog Mlađana Dinkića iz Vlade trebalo je da donese nove poene DS-u i da novostvorene Ujedinjene regione Srbije gurne u politički zapećak. Ali, Mirko Cvetković je bio toliko slab premijer da čak ni taj zadatak (a on se svodio na jednu pres konferenciju) nije mogao da obavi kako valja, pa je sve izgledalo groteskno. Uz to, Dinkić je povukao politički mudar potez – prihvatio je razrešenje i prešao u Skupštinu, ali su njegovi ljudi ostali u Vladi, što je omogućilo da URS bude deo vladajuće većine, a da Dinkić deluje kao opozicija.

Jedna od značajnih grešaka bilo je i stavljanje izrazito nepopularnih ljudi poput Jelene Trivan u poziciju ključnih “napadača” i komunikatora. Ishod je bio jasan: Demokratska stranka počela je da gubi podršku, a sve više građana počelo je da smatra da stvari idu u lošem pravcu. Ipak, Tadićev rejting i dalje je bio znatno bolji od rejtinga stranke.

Svesni da su uprskali stvar, prijatelji nagovaraju Borisa Tadića da se žrtvuje za stranku i da svojim rejtingom pokuša da izvuče izborni rezultat demokrata. Tadić sebi skraćuje mandat, ulazi u kratku predsedničku kampanju i uporedo se 6. maja 2012. godine održavaju izbori na svim nivoima – vanredni predsednički i redovni parlamentarni i lokalni. Uprkos snažnoj kampanji, pritiscima i mnogobrojnim Potemkinovim selima, Demokratska stranka je na republičkim izborima osvojila svega 22% glasova. Boris Tadić je nakon groteskne kampanje u kojoj su krave bile centralni likovi i u kojoj je Tadić bio sve što su njegovi prijatelji i “dobronamerni savetnici” želeli da on bude, a ne ono što on zapravo jeste, izgubio predsedničke izbore od Tomislava Nikolića. O komunikacionim uzrocima poraza pisao sam u jednom od prethodnih blog postova.

FOTO: Boris Tadić. Izvor: www.nspm.rs

Od gospodara života i smrti, Boris Tadić je, bukvalno preko noći, postao apsolutni politički gubitnik. “Vidimo se u nekom drugom filmu”, poručio je Tadić nakon poraza od Tomislava Nikolića 20. maja 2012. godine. A kako taj film izgleda, objasniću u sledećem nastavku.

Uživajte!

  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

RAZOTKRIVANJE STRATEGIJE - BORIS TADIĆ (prvi deo, 2004-2008)



Boris Tadić je kao Koka-kola. Dobro se prodaje, a niko ne zna zašto”, rekao mi je nakon predsedničkih izbora 2008. godine jedan kolega. Da li je tajna dugovečnosti Borisa Tadića u “čarobnom sastojku” koji, upravo poput Koka-kole vešto krije, ili u ozbiljnoj i dobro koncipiranoj strategiji? Rekao bih da je u pitanju, ipak, ovo drugo.

Jedna od nesumnjivo interesantnijih pojava na političkoj sceni je upravo fenomen Borisa Tadića. Kada se pojavio pod svetlima reflektora, kao savezni ministar telekomunikacija, nije previše obećavao. Bio je tek jedan od političara, iz drugog ešalona svoje stranke, umeren, uglađen, neposredan i sa dobrim pedigreom. Ni kao ministar odbrane nije povukao nijedan spektakularan potez, mada je prvi počeo da govori o neminovnosti približavanja NATO paktu. I dalje je bio umeren, uglađen, neposredan. Dobar pedigre se podrazumeva. Onda je Zoran Živković, nakon pogibije Zorana Đinđića (o čijim strategijama iz čistog pijeteta neću da pišem) trapavo preuzeo Demokratsku stranku i još trapavije Vladu Srbije. Upravo takav Zoran Živković – medijski nevešt i operativno nedorastao ozbiljnom zadatku, bio je lansirna rampa za pojavu novog proizvoda i stvaranje brenda upečatljive pojave i lako upamtivog imena i prezimena: Boris Tadić.

Pošto je proizvod, odnosno brend doživljavao transformacije tokom svog političkog života, logično je opisati ga u nekoliko celina, jer ti segmenti jedan sa drugim nemaju ama baš nikakve veze. Isto je pakovanje – zove se Boris Tadić, ali je sadržaj sasvim drugačiji. Krenimo redom:

2004-2008 Protokolarni predsednik – drugar

Da bi se razumeo način na koji je građena slika o Borisu Tadiću tokom njegovog prvog mandata, treba razumeti i politički kontekst u kojem se to predsednikovanje događalo. Naime, Demokratska stranka na republičkim izborima u decembru 2003. godine dobila je jedva nešto više od 12% glasova i ostala u opoziciji, jer su Vladu formirali DSS, SPO i G17 PLUS, uz manjinsku podršku socijalista. Zanimljivo je da je upravo Boris Tadić bio nosilac liste DS na tim izborima. 

Nakon izbornog debakla postalo je jasno da Zoran Živković nema unutarstranačku podršku da nastavi da vodi stranku. Boris Tadić, obilato potpomognut svojim prijateljima iz mladosti, a u to vreme ambicioznim marketinškim stručnjacima, pobeđuje u februaru 2004. na unutarstranačkim izborima i preuzima rukovođenje Demokratskom strankom. Zahvaljujući blagonaklonosti medija, Tadić biva amnestiran od odgovornosti za izborni debakl iz decembra i oštrica se usmerava ka Zoranu Živkoviću i Čedomiru Jovanoviću. Aprila 2004. godine, tadašnji predsednik Skupštine Predrag Marković raspisuje predsedničke izbore (prethodna tri kruga predsedničkih izbora nisu bila uspešna, jer je na njih, što u prvom, što u drugom krugu izašlo manje od polovine birača). Boris Tadić ulazi u klasičnu predsedničku kampanju kao iz američkih filmova. Kampanja koju je njegov tim vodio nosila je slogan “Samo napred” i imala je tri uporišne tačke – to su Evropa, saradnja, stabilnost. Za cilj je imala mobilizaciju svih slojeva društva, ali pre svega mladih i apstinenata. U prvom krugu izbora Tomislav Nikolić odnosi relativnu pobedu, ali se onda, između dva kruga, događa jedan od veoma važnih političkih momenata, koji su pod velom medijske prašine i ćutanja, ostali gotovo zaboravljeni.

FOTO: Boris Tadić i Vojislav Koštunica. Izvor: Reuters, www.kurir.rs

Naime, Boris Tadić između dva kruga izbora traži (i dobija) podršku od Koštunice, tada premijera, uz načelni dogovor da nema međusobnog rušenja do donošenja novog Ustava. Na krilima te podrške i snažne kampanje u kojoj je predstavljen kao čovek sloge i pomirenja, Tadić dobija predsedničke izbore u junu 2004. godine i postaje predsednik Srbije. Novostvorenu poziciju Tadić vrlo vešto koristi. Tehnički, on je veoma slab predsednik, sa protokolarnim ovlašćenjima. Njegova politička pozicija takođe nije sjajna, jer je Demokratska stranka u opoziciji na republičkom nivou. Dakle, u tom periodu on je “osuđen” na kohabitaciju sa Koštunicom. Ali, dok se Koštunica bavio problematikom izvršne vlasti i donošenjem novog Ustava, Tadić nije žalio vreme i energiju da formira snažan pul oko sebe. Najpre se, školski, zajedno sa njegovim drugovima iz mladosti i već dokazanim marketinškim stručnjacima, izborio da oni preuzmu kontrolu nad oglašivačima u medijskom prostoru i, sledstveno, medijima. Tom pulu pridružuje se i Dragan Đilas, koji kasnije (2006. godine) postaje i predsednik beogradskog odbora DS. Sa snažnom mrežom medijske podrške, Vladom koja se bavi mnogobrojnim operativnim problemima, Koštunicom koji se u izvršnoj vlasti ne snalazi najbolje i radikalima koji ne propuštaju nijednu priliku da napadnu Koštunicu, Draškovića i Dinkića, Tadić iz predsedničke fotelje preuzima ulogu suštinskog lidera opozicije. Dakle, njegova transformacija teče kao u udžbenicima političkih komunikacija i vodičima za kampanje.

Kada se pogleda način na koji on komunicira u to vreme, može se reći da je osnovna crta bila: predstaviti ga kao predsednika svih građana, kao pomiritelja i ujedinitelja i kao nekoga ko, za razliku od Koštunice, veoma obraća pažnju na svet oko sebe. Bilo je važno i predstaviti funkciju predsednika kao značajniju i moćniju nego što je ona po svojoj prirodi bila u tom momentu. Tadićevi drugovi iz mladosti činili su to sjajno, a on je bio idealan proizvod: radio je sve što mu kažu. Boris Tadić, predsednik Srbije, igrao je basket na Kalemegdanu. Boris Tadić, predsednik Srbije, obilazio je raznorazne svetkovine i susretao se sa građanima. Krugovi oko Borisa Tadića, kao predsednika Srbije, u prvi plan ističu njegovu pristojnost, poštenje i posvećenost zemlji i grade takvu percepciju o njemu. Predstavljali su ga više kao drugara i lidera, kao “jednog od nas, boljeg od nas”, poštenog, vrednog, lepog i proevropskog, nego kao klasičnog srpskog političara. 

FOTO: Boris Tadić 2005. godine. Izvor: kkl.org.il

Koje su osnovne tačke njihove komunikacijske strategije u ovom periodu?
  1. Konstruktivna kritika – Boris Tadić u javnim nastupima ukazuje izvršnoj vlasti na probleme, ali uvek na konstruktivan način, šaljući poruke jedinstva i istovremeno predlažući rešenja. Koristeći medijsku mašineriju, njegova pomirljiva reč se prenosi snažno, a postupci izvršne vlasti bivaju medijski satanizovani i kritikovani veoma oštro. Pored Koštunice, medijska mašinerija počinje snažno da se ustremljuje i prema Mlađanu Dinkiću, obarajući njegovu popularnost. Ovo je sasvim logično, jer DS i G17 PLUS u tom trenutku pretenduju na slično biračko telo, a staro pravilo kaže: “prvo napadni onoga ko ti je programski najsličniji, jer njegove glasove možeš najlakše da osvojiš”. Ovaj pristup omogućava da se kod birača stvori slika o Borisu Tadiću kao lideru koji ima viziju, koji je umeren i pristojan i koji želi da se stvari u državi kreću u dobrom pravcu. Uporedo, kroz “podvodne” medijske udare, stvara se slika o izvršnoj vlasti kao nehomogenom skupu koji pravi katastrofalne greške, koji ne radi u interesu građana i gde vladaju korupcija i neformalni centri moći.
  2. Predsednik uvek i svuda – krugovi oko Borisa Tadića smatrali su da je veoma važno predstaviti Borisa Tadića kao energičnog i vrednog čoveka. On se pojavljuje svakodnevno, dok mediji revnosno i verodostojno prenose informacije o njegovom radu, dajući mu prostor u pozitivnom kontekstu (uostalom, kada vršite protokolarnu funkciju, bez suštinske političke odgovornosti, nije preteško obezbediti sebi pozitivan kontekst ukoliko nema afera i “putera na glavi”, a Boris Tadić ih u tom trenutku zaista nije imao). Predstavlja se kao agilan i aktivan – danas je, na primer, u Lozoviku, sutra je sa Kondolizom Rajs. Istovremeno, radikali zaoštravaju svoju retoriku prema izvršnoj vlasti i dobijaju medijski vetar u leđa, jer Boris Tadić i Demokratska stranka zapravo profitiraju na obaranju rejtinga članica vladajuće koalicije. Ovo je takođe logična tačka, jer su krugovi oko Borisa Tadića znali da je protokolarni predsednik “tigar od papira” i znali da će i oni dobiti moć tek ako funkcija predsednika države zaista postane moćna.
  3. Predsednik je lice Srbije – kroz Borisa Tadića kao predsednika Srbije prikazano je kako i država poput Srbije može imati umerenog i pristojnog čoveka na čelu. On je prikazivan kao borac protiv ekstremizma bilo koje vrste (čak se i u Demokratskoj stranci vrlo surovo obračunao sa Čedomirom Jovanovićem, koji je zagovarao snažnije opoziciono delovanje, dok je uticaj Zorana Živkovića sveo na nivo kišne gliste), kao neko ko može da nas povede u Evropu i predstavlja u njoj, kao čovek dijaloga, ali i principijelnosti. Istovremeno, ovakav njegov imidž vešto je medijski transferisan i na Demokratsku stranku, koja je vapila za ponovnom izgradnjom svog identiteta i svog brenda.
  4. Striktno pridržavanje poruka – Tadić u javnim nastupima mirno, disciplinovano i dosledno ponavlja poruke kojima se gradi njegov imidž i učvršćuje brend Demokratske stranke. Takav pristup može da donese samo dobro, jer dok se drugi akteri na političkoj sceni kreću u defanzivi, Tadić se pojavljuje sa inicijativama i konzistentno ponavlja iste stvari. One se pre svega tiču boljeg života, Evropske unije i stvaranja bolje i modernije Srbije. Ovakve poruke, plasirane kroz centralni prostor u medijima i ponovljene nebrojeno puta, daju sjajan prostor za širokopojasni napad na birače. A on je Demokratskoj stranci bio preko potreban.
Sve je bilo sjajno pripremljeno i tempirano, Demokratska stranka je u međuvremenu narasla, rejting stranaka u vlasti počeo je da opada, i nakon donošenja novog Ustava, u januaru 2007. godine održavaju se novi parlamentarni izbori. Nosilac liste demokrata, u kampanji koju je DS vodio pod sloganom "Zato što život ne može da čeka" bio je, naravno, njihov predsednik i predsednik države – Boris Tadić.

Karakteristika ove kampanje bilo je “stavljanje u okvir”. Ponovo smo imali školski režiranu kampanju, koju su vodili drugovi iz mladosti Borisa Tadića, sada već ključni stručnjaci u polju marketinga u Srbiji. Mediji i tzv. istraživači javnog mnjenja otvoreno su favorizovali Demokratsku stranku, DSS je u startu bio etiketiran kao gubitnik izbora, dok su socijalistima i G17 PLUS oko vrata stavljali omču borbe za cenzus. Iz iskustva znam da je okvir “ne prelazi cenzus” najteži za skidanje, jer se birač uvek dvoumi da li svoj glas da da takvoj stranci, pošto je u slučaju da njegova opcija ne pređe cenzus – to bačen glas. U takvoj klimi radikali su osvojili, pokazalo se nedovoljnih, 28,7% glasova. Demokrate su, u koaliciji sa sandžačkim partijama, osvojile 22,5 odsto glasova, a koalicija DSS-Nova Srbija 16,7 procenata. Stabilno iznad cenzusa bili su i G17 PLUS i SPS, a LDP se, u koaliciji sa Građanskim savezom i Ligom socijaldemokrata Vojvodine, nekako progurao u Parlament. Formirana je koaliciona vlada DS-DSS-G17 PLUS i Koštunica je ponovo bio mandatar. Sa jednom razlikom: dogovor o nenapadanju između njega i Borisa Tadića više nije bio na snazi.

Druga Koštuničina vlada izložena je snažnoj antikampanji medija i konstantnoj kritici. Od prvog dana bilo je jasno da neće biti dugog veka. Pažljivo prateći istraživanja i rejtinge, prijatelji iz mladosti Borisa Tadića, sada već ključni centri odlučivanja u Srbiji, zaključili su da se stvari odvijaju u dobrom pravcu za njih. Boris Tadić je početkom 2008. godine uz podršku medija, zdušni rad i pomoć drugih političkih snaga (pre svega G17 PLUS) tipičnu američku kampanju, obećanja o radnim mestima i besplatnim akcijama i slogan “Za jaku i stabilnu Srbiju” ponovo uspeo da u drugom krugu pobedi Tomislava Nikolića i zadobije još jedan mandat na mestu predsednika. Bilo je vreme da se Boris Tadić oslobodi balasta Vojislava Koštunice i da, vođen krugom svojih prijatelja iz mladosti, krene u poduhvat pozicioniranja sebe kao apsolutnog centra moći u Srbiji. Ovo je značilo i potpunu promenu koncepta komuniciranja i predstavljanja Borisa Tadića. 

FOTO: Bilbordi za predsedničke izbore 2008. godine. Izvor: www.balcanicaucaso.org

O tome šta se dešavalo kada je Koštunica vratio mandat narodu, kako je funkcija predsednika države dobila sasvim novu dimenziju i kako su prijatelji iz mladosti Borisa Tadića (Srđan Šaper i Nebojša Krstić) nastavili da grade mrežu moći i uticaja – u sledećem nastavku.

Uživajte!

  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS