Омогућава Blogger.
RSS

RAZOTKRIVANJE STRATEGIJE - BORIS TADIĆ (treći deo, 2012-2015)

Nakon poraza na predsedničkim izborima 2012. godine činilo se da je Boris Tadić odlučio da završi svoju političku karijeru. Ipak, već nakon par dana građani su počeli da gledaju “drugi film” koji je Tadić najavio. Taj “drugi film”, uprkos čvrstom obećanju, bio je političkog karaktera.

Analizirajući komunikacije i javne nastupe Borisa Tadića, zaključujem da se čitav period od 20. maja 2012. godine do danas može okarakterisati jednom rečju: nedosledno.

Na nagovor i pritisak ljudi iz Demokratske stranke, Tadić prihvata kandidaturu za mandatara Vlade, iako je nakon poraza na predsedničkim izborima eksplicitno izjavio da neće biti premijer. Dakle, već 7 dana nakon svoje direktne izjave da neće učestvovati u formiranju Vlade i da mu je “prošla kohabitacija bila dosta za ceo život” Tadić ide u suprotnom smeru od svog obećanja. On u tom momentu deluje komunikacijski zatvoreno, izbegava pojavljivanja i poziva se na principe, uslovivši svoj pristanak dogovorom o zajedničkom programu i ciljevima buduće Vlade. Istog trenutka kreće spinovanje, a raznovrsni “analitičari” počinju da se utrkuju u izjavama u kojima naglašavaju da bi Tadić kao premijer bio dobro rešenje za Srbiju, da će lako formirati novu većinu i da su šanse da SNS bude okosnica nove Vlade veoma male. Ipak, nepredvidivi socijalisti, bez kojih je formiranje većine bilo teško izvodljivo, nisu mislili tako. Dačić je napravio alijansu sa Ujedinjenim regionima Srbije i zauzeo principijelan stav da neće sa LDP-om u Vladu. Sa druge strane, Tadić je po svaku cenu želeo LDP u Vladi i Dinkića van nje. Logično, ceo koncept Demokratske stranke je propao, a Dačić je relativno brzo i relativno lako postigao sporazum sa Vučićem i dobio od novoizabranog predsednika Tomislava Nikolića mandat za formiranje Vlade.
 
FOTO: Dragan Đilas i Boris Tadić na izbornoj skupštini DS. Izvor: www.b92.net
Nakon što je uspostavljena čvrsta većina SNS-SPS-URS, potpomognuta neizbežnim Rasimom Ljajićem, Demokratska stranka se fokusira na svoje probleme. Krajem avgusta 2012. godine Boris Tadić kreće u novu političku odiseju. Najpre “dobro obavešteni izvori”, koji su bili jedan od omiljenih portparola ljudi oko Borisa Tadića, saznaju da se Tadić neće kandidovati i da će Dragan Đilas, u saradnji sa Bojanom Pajtićem, preuzeti Demokratsku stranku. Ipak, svega nedelju dana nakon tog “saznanja” Tadić donosi dijametralno suprotnu odluku i obznanjuje svoju kandidaturu za novi mandat na čelu DS, tražeći pritom da izbori budu neposredni, a ne delegatski. Taj predlog je odbijen na sednici Glavnog odbora i bilo je jasno da su Tadićeve pozicije unutar DS ozbiljno uzdrmane. Ipak, on odlučuje da uđe u kampanju, oštro napadajući Dragana Đilasa. svaljujući pritom krivicu za nefunkcionisanje prethodne Vlade na nepopularnog Mlađana Dinkića. Shvatajući da gubi podršku u sopstvenoj stranci, Tadić krajem oktobra (opet prema dobro obaveštenim izvorima) sklapa dogovor sa Đilasom da se povuče iz trke za predsednika stranke. Tadićeve izjave deluju neodređeno i konfuzno, bez jasnih poruka i poente, uz stalno prolongiranje rokova za zauzimanje jasnog stava. Skupština DS-a pomera se za kraj novembra 2012 i sve ukazuje da je postignut čvrst dogovor. Početkom novembra Boris Tadić i zvanično obznanjuje da je odustao od trke za predsednika DS (stranku na toj sednici Glavnog odbora napušta i Zoran Živković, što za ovo razmatranje nije od prevelikog značaja). Krajem tog meseca Dragan Đilas je izabran za predsednika demokrata, a Tadiću je pripala funkcija počasnog predsednika. 

U svojim javnim nastupima Đilas pokušava da napravi jak zaokret u politici Demokratske stranke, prihvatajući odgovornost i priznajući greške, ali mu to ne polazi u potpunosti za rukom, što zbog same stranke, što zbog toga što je oštrica antikampanje SNS-a sve vreme usmerena ka njemu. Demokrate u prvoj polovini 2013. godine beleže očajne rezultate u Kovinu i Zemunu, dok u Zaječaru čak ostaju ispod cenzusa za lokalni parlament, što je nezabeleženo u novijoj političkoj istoriji. Nezadovoljstvo u stranci raste i Tadić oseća politički prostor da pokuša da se vrati na čelo DS. Krajem godine oštro napada Dragana Đilasa, koji mu uzvraća da “nije počasni predsednik Srbije, nego DS” i da je na to mesto izabran na njegov predlog. Istovremeno sa oštrim napadima na Đilasa i politiku koju on vodi, Tadić izjavljuje da nema nameru da se vraća na čelo DS. Protokom vremena, Tadić unekoliko modifikuje ovu izjavu, rekavši da “nema ambiciju da se vrati na čelo DS, ali da će i taj posao obavljati, ukoliko bude trebalo”. 

Istovremeno, Tadić drži čvrstu distancu i govori da je nemoguća bilo kakva saradnja sa naprednjacima. Svega mesec dana kasnije (decembar 2013), Tadić govori da ne planira da se vrati u dnevnu politiku i znatno ublažava svoju retoriku prema Aleksandru Vučiću. “Vučića ne aboliram i, ako se ili kada se vratim u dnevnu politiku, stalno ću ga podsećati na opasnost njegovih reči iz prošlosti”, govorio je Tadić, ističući da je Vučić dobro rešenje za premijera, jer ima legitimitet.

Početkom 2014. godine Tadić kreće frontalno na Đilasa, sa očiglednom željom da se vrati na poziciju predsednika DS. Ipak, Đilas glatko pobeđuje na Glavnom odboru, nakon čega Boris Tadić ulazi u kovitlac novih nedoslednosti: najpre odbija da bude u izbornom štabu DS za predstojeće izbore, a potom izjavljuje da “ostaje u borbi za misiju DS dokle god može da na bilo koji način doprinese njenom ostvarenju”. A onda, opet nedelju dana nakon te izjave, Boris Tadić napušta Demokratsku stranku i daje ostavku na mesto počasnog predsednika. 

Svojim nedoslednim izjavama Tadić u kontinuitetu zbunjuje birače i ne šalje jednoznačne poruke. Ono što je uvek bila njegova odlika – mirnoća i konzistentnost u izjavama, gubi se u konfuziji protivrečnih iskaza i postupaka. U kriznim situacijama Tadić deluje konfuzno i nedorečeno i na momente se uočava nesklad između njegovih izjava (u kojima pokušava da deluje kao državnik i važan faktor) i njegove realne političke pozicije (u kojoj ga više niko ništa ne pita). Jasno se uočava da u ovom periodu Tadić nije imao nikakvu sistemsku strategiju, već je vukao niz iznuđenih ad hoc poteza, što je rezultiralo potpunom nedoslednošću.

FOTO: Boris Tadić na konvenciji NDS. Izvor: www.loznicainfo.com
Sa nedoslednostima i ad hoc potezima Tadić nastavlja i nakon izlaska iz DS. Suočen sa činjenicom da do izbora neće stići da registruje stranku, Boris Tadić deklarativno kreće u formiranje Nove demokratske stranke i na izbore izlazi zahvaljujući Stranci zelenih, koja je NDS-u “ustupila” mesta na listi. Pored Stranke zelenih, Tadić postiže sporazum sa Dušanom Petrovićem i Nenadom Čankom o zajedničkom izlasku na izbore. Uporedo, Tadić odugovlači pregovore sa LDP-om i URS-om i na taj način im skraćuje vreme za kampanju (u praksi je ovo veoma važan momenat, jer su i LDP i URS ostali ispod cenzusa na izborima). Uporedo sa ovim procesima, Tadić dobija ogroman medijski prostor, nesrazmeran realnom uticaju Stranke zelenih i NDS-a. Taj prostor koristi da konstruktivno kritikuje, ukazuje na probleme i pokušava da opravda slogan kampanje "Vizija za Srbiju". U uslovima kratke kampanje Boris Tadić pokušava da obezbedi kakvu-takvu podršku i nekako, na krilima medijske podrške i “starih zasluga”, prelazi cenzus i njegova koalicija osvaja mesta u Parlamentu. Tadić zauzima opozicioni kurs, ali i tu deluje donekle nedosledno. Ambivalentan je po pitanju saradnje sa Demokratskom strankom, a istovremeno se bavi i pitanjima transformacije svoje partije, pa tako početkom oktobra NDS postaje SDS (Socijaldemokratska stranka). Političke turbulencije Tadić koristi da se ponudi Vučiću. Iako je nebrojeno puta izjavio da neće sarađivati sa SNS, u decembru 2014. godine Tadić istakao: “Moguće je da budemo u rekonstruisanoj Vladi”. Svoj stav: “Nema saradnje sa SNS-om”, Tadić je zamenio stavom: “Nema saradnje sa SPS-om”, što mu širom otvara vrata za ulazak u koaliciju sa naprednjacima, ukoliko oni odluče da Dačića (uprkos svim izazovima koje takav potez nosi) pošalju u opoziciju.

FOTO: Boris Tadić kao predsednik SDS. Izvor: www.b92.net

 Da zaključim: Boris Tadić je dobio priliku da bude socijaldemokrata i opozicionar. Ipak, tu šansu ne koristi na adekvatan način. Niz nedoslednosti i nelogičnosti, bez jasne strategije i političkog cilja, uz konfuzne i neupečatljive javne nastupe, ukazuje da Boris Tadić više nije ni senka nekadašnjeg neprikosnovenog lidera. U kom pravcu će ići njegova politička karijera u budućnosti, teško je pretpostaviti. Ako nastavi da luta bez koncepta i strategije, čak ni ulazak u rekonstruisanu Vladu, koji za mene ne bi bio nikakvo iznenađenje, neće produžiti njegov politički život. 

Uživajte!



  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

2 comments:

Анониман је рекао...

Kad ce sledeci??? Zabusavas.... :)

Анониман је рекао...

Hvala na ovim tekstovima, zaista pomažu nama običnim građanima da shvatimo kako stvari funkcionišu iza zavese. Da li planiraš da nastaviš sa pisanjem i razotkrivanjem strategija i ostalih političara? Ja bih recimo voleo da pročitam šta misliš o Dačiću jer mi on deluje kao najnamazaniji političar kod nas.

Постави коментар