Омогућава Blogger.
RSS

REALITY DRUŠTVO ILI ZAŠTO IDEM "TAMO NEGDE"

Srbija je zemlja iščekivanja. Duže od četvrt veka se nešto čeka: da počne rat, da stane rat. Da počnu sankcije, da prođu sankcije. Da počne bombardovanje, da stane bombardovanje. Da ode Sloba, da dođe neko drugi. Da ode drugi, da dođe treći. Da krene ekonomija, da prođe kriza. Da počnu reforme, da se osete njihovi efekti...Skloni smo da grozničavo iščekujemo događaje, bez previše želje za preuzimanjem odgovornosti. Uz to smo sjajni analitičari: „Da sam ja predsednik/premijer/selektor/direktor/urednik, ja bih...“, jedna je od dežurnih rečenica u miloj nam i napaćenoj otadžbini.

Ljubopitljivost je jedna od osobina koje nas takođe krase. Radoznali smo, volimo da znamo, volimo da zavirimo „ispod zavese“. Baš zbog te prirodne osobine, uz objektivnu sklonost dobrog dela populacije da radije analizira tuđe dvorište nego da se bavi svojim, reality programi našli su svoje dobro uporište u miloj nam i napaćenoj otadžbini.

Ako se po naslovnicama štampanih medija može prepoznati opšte raspoloženje nacije i društva, čini se da se ovih dana grozničavo iščekuje početak još jednog „reality show“ programa. Ne mislim ovde na javne nastupe naših političara, koji ne odudaraju previše od te matrice, već na istinski program na veoma gledanoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom, koji treba da se odvija na nekom seoskom imanju. U tom iščekivanju, dan pred početak dotičnog programa, dogodile su se dve tragedije: preminuo je Boris Aranđelović, legendarni pevač legendarne grupe SMAK, a preminuo je i Nedo s Manjače, pevač manje poznat širem auditorijumu. Uzgred, Nedo s Manjače trebalo je da bude učesnik pomenutog programa.

Po navici, pogledao sam jutros naslovne strane i ostao preneražen: smrt Neda s Manjače, uz dužno poštovanje i najiskrenije saučešće porodici, zavredila je naslovne strane, dok je nenadoknadivi gubitak za srpsku muziku - odlazak Borisa Aranđelovića sa životne scene, ostao negde na bočnim stranama kulture.

Čist sistemski paradoks.

Ili možda ipak nije paradoks u pitanju?

Prečesto se ponavlja da bi bio paradoks. Nažalost, mislim da je „reality show“ postao stanje duha i uma većeg dela nacije.

Zemlja u kojoj Nedo s Manjače zavređuje više publiciteta nego Boris Aranđelović – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj se vrednosti „reality show“ programa stavljaju ispred vrednosti kvalitetne rok muzike – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj se intelektualne mizerije i moralne nakaze poput Stanije, Soraje, Tijane Ajfon i ko zna koga sve ne smatraju etalonima uspeha, u kojoj glumci gube stanove zbog bede, besparice i naivnosti, a starlete ih dobijaju na poklon od novopečenih „biznismena“ – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj su mediji, pod plaštom logike „dajemo narodu ono što želi“, saučesnici u zločinu stvaranja izopačene vrednosne agende – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj su elite zatvorene i samodovoljne, u kojoj se mišljenje vrednuje jedino u krugu istomišljenika, i u kojoj se funkcioniše po principu „ja tebi serdare, ti meni vojvodo“ – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj su tuđa nesreća i neuspeh miliji od sopstvene sreće i uspeha – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj smo složni samo kad delimo siromaštvo i nevolju, a zbog nesloge nismo u stanju da stvorimo bogatstvo koje bismo delili – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja nesigurnosti i neizvesnosti, u kojoj je nemoguće planirati bilo šta na duge staze – nije zemlja kakvu želim.

Nisam nikada bio pristalica podela i striktnih izbora. I EXIT i Guča su mi OK. I pasulj sa rebrima i grilovano povrće sa krutonima i čedar sosom su mi OK. I hard rok i izvorna narodna muzika su mi OK. Ipak, postoje momenti kada se izbori moraju napraviti, jer previše toga nije OK.

Između SMAK-a i reality show programa – biram SMAK. Biram duh, život, energiju, kulturu, sigurnost. Biram i za sebe, i za svoju decu. Taj izbor u ovom trenutku ne mogu da napravim u Srbiji, jer naše društvo sve manje odlikuju istinske vrednosti, a sve više hipokrizija, lažni moral i neprestano iščekivanje.

Ako se bude iole nazirala šansa da bude drugačije, vratiću se. Do tada, potražiću svoj mir i svoju sreću negde drugde.

I slušati SMAK do mile volje.

p.s. Najiskrenije saučešće porodici Aranđelović i molim da se ne naljute što sam Borisovo ime i delo upotrebio kao paradigmu nečega kvalitetnog, istinski vrednog i u miloj nam i napaćenoj otadžbini nedovoljno shvaćenog.


  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

2 comments:

Zlatni bilten је рекао...

Браво мајсторе, побегнеш и чекаш да овде неко други уведе ред, а онда ће се твоје височанство вратити... па шта ћеш нам онда!
Остани тамо заувек, кувару! Драгољуб

Unknown је рекао...

Mnogo godina sam mislio da je greska u sistemu sto su se na pozicije probili Risticevici i Seceroski, sto u poslu i politici postoje likovi koji sa pocepanih starki odu na odelo od soma evra u roku od par dana, sto fuksice koje su sad pocele da rade u ministarstvu imaju vece plate od pilota na lovackim avionima ili pripadnika specijalnih jedinica, sto ni jedan direktor ili vlasnik domaceg velikog preduzeca nema radni staz i ne zna sta znaci raditi i stvoriti, sto je ok da ti je prvo radno mesto u karijeri direktorsko, sto je ok da za nekog uradis posao a on ti jednostavno ne plati, sto je ok da resurse od nacionalnog interesa prodas 'rvatima, sto je ok da unistis veliku domacu firmu da bi maznuo 2 lokala u centru, itd itd... Da ne nabrajam, ima toga mnogo.
Medjutim, ja sam greska u sistemu. Imam zavrsen faks, verujem da se znanje i sposobnost nagradjuju- greska. Ocekujem da imam makar sansu sa svojim iskustvom i rezimeom u odnosu na totalne debile s vezom- greska. Ocekujem da dobijem ono sto smo dogovorili- greska.
da ne zracim dalje, smorio sam sebe i NEMAM SNAGE da zavrsim post, ovde je napravljen sistem koji omogucava podobnim a nesposobnim da vladaju i uspeju, a svi sa idejom i elanom se ili eliminisu (ko si ti da kazes da je car go?!) teranjem iz zemlje ili se guraju u zapecak. Dakle, ako hoces da menjas, moras da menjas sistem koji je omogucio novinarima da budu nepismeni, policiji i sudstvu da se bave kriminalom, politicarima da budu biznismeni, itd itd itd- a to jednostavno neces moci. Kad to shvatis, kofer u ruke, pa u Melburn. ili u Honduras. A ako ne shvatis na vreme, umres u redu za lekove s penzijom od 18.000din. adios

Постави коментар