Омогућава Blogger.
RSS

PALANAČKA HIPOKRIZIJA

Reagovanje na "Pismo mladima koji žele da odu" Aleksandre Kosanović Strižak



Sa izuzetnom pažnjom sam pročitao „Pismo mladima koji žele da odu“ iz pera gospođe Aleksandre Kosanović Strižak, objavljeno na sajtu organizacije AIESEC. Pročitao sam ga pažljivo jer sam nedavno otišao iz Srbije i jer se nekako osećam mladim, iako mi četrdeseta polako kuca na vrata.

Nakon što sam pročitao famozno pismo, ponovio sam čitanje još jednom, jer nisam bio siguran da sam na prvo čitanje uspeo da ga shvatim. Nakon drugog čitanja usledilo je treće, a nakon njega – iskrena želja da iz svog ugla prokomentarišem stvari koje je gospođa Kosanović Strižak opisala.

Kada sam pre nekog vremena pročitao tekst mog druga Nebojše Radovića, mislio sam da nikada neću naići na veću hipokriziju od njegovog komentara. Čitajući pismo gospođe Kosanović Strižak, shvatio sam da sam se prevario.

Pre svega, čitavo pismo obiluje generalizacijama. Svaka generalizacija je sama po sebi netačna i poprilično opasna. Nisu svi ljudi isti, kao što nisu ni svi svetovi isti. Zato najveći deo teksta, posebno patetične delove o životu u zloj tuđini, treba a priori odbaciti. No, krenimo redom:

Teza da je odlazak u inostranstvo „važan izbor, možda jedan od najtežih koji ćete morati da donesete“ je jednostavno netačna. Mobilnost ljudi i radne snage je normalna stvar u ovo vreme. Krenuo sam iz Kragujevca, živeo u Beogradu, danas sam u Dubaiju, sutra... ko zna gde? Moja supruga je živela u Srbiji, Japanu, Velikoj Britaniji, Kanadi, sada u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Primljena je u stalni radni odnos odmah i unapređena nakon svega tri nedelje provedene na univerzitetu, jer ovde postoji pozitivna selekcija: ako znate posao, neće vas spoticati, već će vam pružiti šansu da pokažete šta možete. U Dubaiju sam za kratko vreme upoznao mnoštvo ljudi kojima je promena kontinenta, a nekmoli države, sasvim normalna stvar. Ljudi idu tamo gde imaju mogućnosti da žive normalno i da se razvijaju, tamo gde su šanse za zapošljavanje dobre, a radna snaga poštovana i plaćena. Gospođa Kosanović Strižak, umesto da podstiče mobilnost, istu sputava. To je potpuni apsurd u današnje vreme.



Druga netačna teza je: „Ne samo što ćete biti stranac – bićete nekako i ničiji“. Gde god da sam, ja sam sin Ljutomiru i Jelici, otac Dimitriju i Kseniji, brat Vladislavu, komšija, kolega, prijatelj, kum. Mogu da nas dele hiljade kilometara – te veze se ne prekidaju i ne raskidaju. Ako se mogu prekinuti, nisu istinske, nisu prave. I svoj sam, i njihov, pa makar bili na različitim stranama sveta. Da, nedostaju mi ponekad. Živim sa tim. Nije strašno. Platićemo im karte, doći će i oni ovde. Bar znam da će imati od čega da se školuju, leče, šta god, da će moja deca imati uskoro više mogućnosti i šansu za normalniji život. Kako kaže uvaženi profesor Ivan Kos: „short-term pain for long-term benefit“. Šta ćemo, takav je život.

Treća neistina je da je od značaja postati „vidljiv, nekome bitan i važan, kako postati nečiji“. To je potpuno beznačajno. Važno je osećati se dobro, raditi ono što voliš i živeti život, a ne biti bitan i važan. Možete biti bilo gde u svetu: ako ste okruženi ljudima koji podržavaju to što radite, koji poštuju rad i znanje koje imate – osećaćete se dobro. I volite. Volite i sebe i druge. Nema većeg otrova od negativnih misli, zavisti i osećaja neostvarenosti.

Centralna budalaština teksta je teza da je život u inostranstvu težak jer „ljudi žive po drugim pravilima. Njihovim pravilima“. Pa po kojim pravilima da se živi? Svaka zemlja ima svoja pravila. Mi smo tu dragi gosti, ili potrebna radna snaga, koja ima svoja prava i obaveze. Pravila i običaje države u kojoj živim i u kojoj nameravam da zarađujem svoju koru hleba ću poštovati, zvala se ona Srbija, Nemačka, Burundi, Fidži ili kako god. Dodatno, generalizacija da se druženja zakazuju tri nedelje unapred, karte kupuju po šest meseci unapred i da su karte rezervisane samo za pretplatnike predstavlja ništa drugo do odraz palanačkog mentaliteta i elementarnog nepoznavanja realnog života van Srbije. Možda je ponegde zaista tako, ali... To da li ćete druženja zakazivati po tri nedelje unapred zavisi od toga kakvi ste i od toga s kim se družite. Evo mi smo baš prošle srede smislili da ćemo u petak da idemo na koncert Enrikea Iglesijasa, i zamislite – otišli smo! Juče sam se dogovorio sa drugaricom da pijemo kafu jutros, i zamislite - popismo je! Baš danas jedan profesor jednog uglednog univerziteta zove na piknik sutra, i zamislite – otići ćemo! Prosto neverovatna potreba autorke teksta da predstavi stvari u najcrnjem mogućem svetlu. Mada, ima dosta i do pristupa. Ne poznajem autorkine komunikacijske veštine: možda su joj zaista bile potrebne po tri nedelje da se vidi s nekim. Ako je to bilo njeno lično iskustvo, neka pogleda u sopstveno dvorište. U mom životu, kao ni u životu većine ljudi koji bivstvuju u inostranstvu i koje poznajem, jednostavno – nije tako.

Tačno je da život u emigraciji ima i svoju tamnu stranu. Uostalom, malo je toga u životu apsolutno crno ili apsolutno belo. Tačno je da mora da se radi. Ali, valjda je i normalno da se radi i da čovek može da živi od tog rada. Tačno je i da zelena trava rodnog doma ume da zove baš jako. Ali, isto tako je tačno da je u prirodi svakog živog bića da ide tamo gde mu je bolje. Ako u svojoj zemlji moram da se borim sa atmosferom sveopšte neizvesnosti, da jurim svastikinog momka da mi zaposli dete jer je njegov kum brat pomoćnika načelnika uprave (pazite koliko je već sama ova formulacija bolesna – valjda dete treba samo da se zaposli zahvaljujući svom znanju i veštinama), da gledam kako prosvetni radnici cepaju uši da bi krpili zadnjicu, a da za to vreme samoproklamovane elite i društveni talog oličen u starletutkama i kriminalcima obrću milione i uživaju u luksuznom životu – otići ću u bilo koju sredinu u kojoj će me tretirati makar kao ljudsko biće.

Iz Srbije se ne ide zato što se mora otići, već zato što želite da odete. I normalno je da želite da odete, da vidite neki drugi svet, neke druge opcije i mogućnosti, da vidite kako ćete se snaći... Neko se snađe, neko ne, ali iskustvo svakako ostaje. Ono je neprocenjivo.



Moja poruka svim mladim ljudima u Srbiji: nemojte da napravite moju grešku i da idete iz Srbije tek u trideset i nekoj. Idite čim možete i oprobajte sebe, jer država Srbija, ovakva kakva jeste, ne vapi za znanjem, već za klimoglavljem. To je tužno, jer Srbiju samo znanje i upornost mogu da izvuku iz teške situacije u kojoj se nalazi. Nažalost, ne vidim volju da se znanje zadrži, sačuva i upotrebi. Tačno je: imate gde da se vratite: da gledate prave i političke „reality show“ programe, da tražite vezu da biste se zaposlili bilo gde i da žalite što niste bili uporni da uspete negde drugde. Jer, tamo gde ima mogućnosti, i uspeh je moguć. U zemlji bez mogućnosti postoji samo privid uspeha, obično u kopči sa realnom političkom moći.

Poruka premijeru, jer se očigledno niko drugi ništa ne pita u Srbiji: ako zaista mislite dobro ovoj državi i ovom društvu, promenite pristup. Prekinite politiku stvaranja paranoične i beznadežne atmosfere. Stvorite elementarni red u društvu, bez osećaja opšte nesigurnosti, bez reality programa i cirkuskih predstava na nivou „Ljovisne“. To možda donosi glasove, ali nije dobro za društvo. Evo profesionalnog saveta šta takođe donosi glasove, a dobro je za društvo: pokrenite program da studenti sa najboljim prosekom odlaze na usavršavanje u inostranstvo i da se vraćaju u Srbiju da svoje znanje prenose dalje. Tako smo nekad davno, krajem 19. veka, za manje od decenije zaista postali lider u regionu. Dajte tim ljudima dobre plate, dajte im odgovornost da promene stvari na bolje. I batalite demagoške priče o štednji – mesečnu platu ministra u Srbiji, u Dubaiju zarađuje taksista (pritom su cene komunalija u Beogradu i Dubaiju približno iste). Pustite bajke, hajde da pričamo o realnosti. Stranačke kadrove zapošljavajte ako morate, to su radili i pre Vas, a radiće verovatno i posle Vas. Ali, ne stvarajte zbog toga društvo neznalica i apsolutne negativne selekcije. Pustite ljude koji znaju nešto da rade svoj posao i dajte im dobre uslove za život i rad. Na pameti se ne štedi. Pamet i znanje su roba – plaćaju se svuda u svetu. Nećete? Ne morate. Onda nemojte da se čudite što je treći talas emigracije uveliko krenuo. I tek će nastupiti ako se ovako nastavi.


Lično napisao Marko Selaković

Odnedavno živi u Dubaiju, uveren da će brzo naći posao kojim će biti zadovoljan. Sarađivao sa mnogim poznatim i nepoznatim ličnostima u Srbiji, pa i sa Mlađanom Dinkićem u jednom periodu. Ne stidi se nijednog posla u svojoj profesionalnoj karijeri. Dobio poneku nagradu, održao mnogo predavanja, stvorio, promovisao i pisao štošta. Ne planira da se u dogledno vreme vraća u Srbiju.

  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

TONUS MUTNE VODE



Retko koja polemika je u poslednje vreme uspela da pobudi toliku pažnju kao storija oko „Tonus“ hleba. Mnogo je toga za analizu: i da li je „Trivit“ (proizvođač „Tonusa“) svesno i namerno obmanuo potrošače, i da li je Tanja Vehovec (poznatija kao Mooshema) imala u rukama sve podatke i nalaze inspekcije kada je pokretala ovu aferu, i da li je Dragana Đermanović postupala neetički i pokušala da nabaci sebi klijenta dok ga je istovremeno otvoreno kritikovala, i da li je Milan Kamponeski dobio podršku „Trivita“ za kontrakampanju, i zašto se „Blic“ ovako grozničavo bori protiv „Tonusa“, da li sve ovo ima veze sa GMO lobijem ili sa konkurentskom firmom koja je baš ovih dana postavljala kontejnere po Čurugu i otvorila pogon koji će proizvoditi hleb koji ide ka istoj ciljnoj grupi kao „Tonus“...

Otvaranje svakog od ovih pitanja zahteva poseban komentar. Uz to, nisam siguran da su sve činjenice na stolu, jer svakog dana iskaču nova dokumenta i nove informacije, pa mislim da je suviše rano za konačno svođenje računa. Pre svega nisam siguran da sam baš ja taj koji bi mogao da svodi račune po gore navedenim pitanjima, jer u svakoj od ovih zona postoje iskusniji i upućeniji od mene.



Sfera u kojoj u Srbiji ima malo onih koji se mogu nazvati iskusnijim i upućenijim od mene su krizne komunikacije. Duže od decenije radim krizno komuniciranje. Dobio sam za taj rad mnoge pohvale, a i poneku formalnu i zvaničnu nagradu, poput PRiZNANJA. Neke stvari koje sam radio prezentovane su kao dobra praksa lokalno i regionalno, a neke i internacionalno. Postoje i mnoge akcije koje sam preduzimao, kako kažu, „undercover“, pa se o tome i ne piše. Uostalom, radio sam godinama političke komunikacije, a u političkim komunikacijama – svaki dan je krizno komuniciranje. I sada, u Dubaiju, komentarišem i analiziram kako se globalni igrači ponašaju u krizama.

Imajući ovo u vidu, pokušaću da dam odgovor na dva na prvi pogled jednostavna pitanja:
  1. Kako su se akteri storije „Tonus“ ponašali u krizi i da li su dobro komunicirali?
  2. Koje implikacije i posledice njihovo komuniciranje proizvodi?

Biću jasan i argumentovan:

I „Trivit“ i Dragana Đermanović na briljantan način su demonstrirali koliko (ne) znaju. „Tonus“ hleb, sagledan iz bilo kog ugla, postao je školska studija slučaja kako ne treba upravljati komunikacijama u kriznoj situaciji.

„Trivit“ je pokazao apsolutno neznanje u kriznom komuniciranju. Saopštenje koje su uputili bilo je katastrofalno, dokazi da je i kompanija donekle u pravu prezentovani su sa zakašnjenjem, a odgovori napadački nastrojenom „Blicu“ su neodređeni i nevešti. Krizne komunikacije „Trivita“ deluju kao kada slikar naivac pokušava da naslika Mona Lizu – zna on šta bi tu trebalo da ispadne, ali jednostavno nema tehniku za tako nešto.

Da sam bio u prilici da savetujem „Trivit“, rekao bih im doslovno: „Jel imate papire da ste u redu? Odlično! Objavite papire kao oglas u novinama, ubacite ključnu rečenicu u copy oglasa na televizijama, jer to vaša ciljna grupa prati, i doturite papire ispod žita blogerima koji ne vole Tanju Vehovec. A onda, pošto očekujem da ona reaguje tako i tako, idemo polako ovo, pa ovo, pa ovo... Oni vole da polemišu, pecaju se, možete da ih uvučete u beskonačni vorteks odgovaranja i davanja pažnje. A to vama odgovara, jer imate dobar proizvod i na taj način ćete kroz kontroverzu zaintrigirati ljude da kupuju vaš hleb“. Onda bih, ako bi Tanja imala živaca da se dalje ćera (a verovatno bi), došao na njen teren – raznorazne zvrčke, motivacioni posteri i sl. mi padaju na pamet i razvukao priču da ide nedeljama. Ali, hajde da ne otkrivam baš sve kako bih radio i šta bih radio, možda ću se nekada vratiti u Srbiju...

Srećna okolnost po „Trivit“ je što se u mrežu koju je u svom blogu zabacio Milan Kamponeski – upecala Dragana Đermanović. Kada se osoba željna pažnje i samopotvrđivanja, a uz to veoma ambiciozna, nađe u mreži – pažnja javnosti vam je zagarantovana. Dakle, Dragana koja reaguje je čist dar od Boga kada je reč o publicitetu. U ovoj tački – inicijalnom pecanju Dragane Đermanović na tekst Kamponeskog, krije se i tajna pobede „Trivita“. Naime, da je cela ova storija ostala na nivou „Trivit“ - Tanja Vehovec, sve bi se pre ili kasnije završilo kao Tanjina mala pobeda i kao „bura u čaši vode“. Ovako je Kamponeski svojim tekstom faktički preokrenuo tok krize, otvorivši novo pitanje. Koleginica Đermanović je, pre teksta koji je Kamponeski objavio, shvatila da je kriza „Trivita“ dobra prilika da (besplatno ili uz nadoknadu) pokaže svoje kompetencije i pomogne „Trivitu“ da reši situaciju u kojoj se zahvaljujući sopstvenim greškama i nedorečenostima našao. Čak je napisala i veoma temeljnu studiju slučaja, sve uporedo razgovarajući sa „Trivitom“, prema kojoj je „Tonus“ hleb – komunikacijska katastrofa. To je Kamponeskom bilo dovoljno za konstrukciju nove priče.

Kada se pojavio tekst Milana Kamponeskog, sa ozbiljnim optužbama na račun Tanje Vehovec, Dragane Đermanović i „Blica“, Tanja je mudro odigrala: najpre je ćutala, a potom pokušala da kroz sarkazam relativizuje optužbe. Koleginica Đermanović je reagovala promptno i nastupila sa pozicije nesumnjivog autoriteta: rekla je da Kamponeski ne govori istinu i da je isto tako promptno izdato saopštenje agencije Apa One dokaz za to. Koleginica Đermanović je očigledno smatrala da njeno oglašavanje samo po sebi predstavlja dokaz da je u pravu, jer je ona, kako njeni fanovi kažu, vrhunski profesionalac, etična i globalno poznata i priznata. Jednom rečju, presavršena (izvini Zorannah). Napominjem da je koleginica Đermanović u svom oglašavanju (što za blog post „Tonus hleb – komunikacijska katastrofa“, što za odgovor Kamponeskom) imala zdušnu podršku dobrog dela blogerske zajednice u Srbiji, što je razumljivo, jer njena agencija poslovno (čitaj: komercijalno) sarađuje sa blogerima.

Da ne detaljišem previše, evo nekoliko tačaka gde se koleginica Đermanović upecala:
-      Krenula je da odgovara na svaku prozivku, i to uniformno, ističući kako su teze Milana Kamponeskog neistinite, pritom se pozivajući na saopštenje agencije Apa One. Koleginica Đermanović očigledno nije računala na oglašavanje Trivita, koji ju je već sutra ujutro „poklopio“ i izneo sasvim drugačiju verziju istine.
-          Krenula je da brani svoj kredibilitet kroz svedočenja drugih blogera i lojalnih kolega, što je trebalo da bude dokaz da koleginica Đermanović uvek i svuda govori istinu i samo istinu i uvek i svuda sve što radi – radi najbolje. Ipak, koleginica Đermanović očigledno ni u ovom slučaju nije računala na postojanje materijalnih dokaza, jer pred njima bilo kakva usmena reklama jednostavno pada.
-          Umesto da je pokušala da suzi komunikaciju (što bih joj savetovao – rekao bih joj da ne odgovara svakome ponaosob, nego da kanališe energiju i poruke, da odmah sama share-uje tekst Kamponeskog uz sopstveni osvrt, kao i da povede računa o SEO optimizaciji, jer će joj optužbe Kamponeskog još neka doba stajati na prvoj strani Google pretrage), koleginica Đermanović je ušla u fazu beskonačnog objašnjavanja i komentarisanja, šireći pritom front.

Shvativši da stvari ne idu kako valja i da je njena profesionalna reputacija ugrožena, koleginica Đermanović pravi novu grešku. „Manji problemi uspešno se rešavaju većim“, reče svojevremeno Duško Radović. E, koleginica Đermanović napravila je sebi veći problem svojim odgovorom „Trivitu“.

Odgovor pod naslovom: „Tonus hleb, ne samo lažljiva već i zla kompanija“ ima jednu suštinsku i nekoliko ozbiljnih tehničkih grešaka.

Suštinska greška je što je koleginica Đermanović (koju i inače poznajem kao vrlo posvećenu, srčanu i emotivnu) zaboravila najvažniji momenat u kriznom komuniciranju. On glasi: isključi emocije i lični doživljaj, hladne glave sagledaj činjenice i osmisli reakciju na osnovu činjenica kojima raspolažeš. Olakim ulaskom u etiketiranje kompanije kao lažljive i zle, koleginica Đermanović se svrstala na određenu stranu. O tome da je nazivanje lažljivim i zlim nekoga koga si vukao za rukav da mu ponudiš usluge po meni vrhunska hipokrizija - neću ni da govorim.

Naslov odgovora u sebi nosi kardinalnu materijalnu grešku – Tonus hleb je brend. Kompanija ima drugo ime. Zove se „Trivit“. Uz to, u samom blog postu koleginica Đermanović priznaje ono što je svega 24 časa ranije negirala – to je direktna komunikacija sa predstavnicima „Trivita“. Dodatno, koleginica Đermanović ne pridržava se principa i saveta koje je velikodušno upućivala „Trivitu“ samo tri dana pre nego što se i sama našla u kriznoj situaciji, već postupa dijametralno suprotno od onoga što u svojim studijama slučaja savetuje kao dobru praksu.

Armija blogera ponovo kreće da deli ovaj tekst, uglavnom uz propratne komentare koji veličaju ličnost i rad koleginice Đermanović i uz napade na „Trivit“. Učestalim napadima na „Tonus“ u Srbiji počinje da se budi svima dobro poznata osobina: inat. Sa ofanzivom prema „Tonusu“ se preteralo, kao i sa nekritičkom odbranom Dragane Đermanović, pogotovo što ona nije ni bila u prvom fokusu „Trivita“, nego se sama namestila i došla „na rupu“. Reakcija čitalaca je prirodna: „Čim toliko napadaju ovaj Tonus, tu mora da ima nešto. Daj da ja kupim i da probam, da vidim o čemu se radi“ – i prva kupovina je obezbeđena. A kod kvalitetnog proizvoda, prva kupovina je najvažniji zadatak.

Ergo: i „Trivit“ i Dragana Đermanović su dobili ogromnu šansu da svoj proizvod jasno pokažu najširem auditorijumu. Ovoliko pisanije o „Tonus“ hlebu verovatno je zaintrigiralo i one koji ga nikada nisu probali – da ga probaju. Istovremeno, Dragana Đermanović je dobila ogledni poligon da pokaže na sopstvenom primeru kako vodi krizno komuniciranje.

„Trivit“ i „Tonus“ hleb iz ove situacije izlaze kao pobednici. Svest o njihovom brendu raste, u žiži su javnosti, neće biti velikih sankcija, a proizvod je objektivno kvalitetan po svim parametrima. Ako budu mudri i izbegnu diletantske greške koje su do ove krize dovele i koje su i u samoj kriznoj situaciji pokazali, moći će celu ovu situaciju da iskoriste kao platformu za jačanje lojalnosti brendu i zadržavanje novih kupaca, kojih će sigurno biti.

Dragana Đermanović pokazala je na sopstvenom primeru kako ne treba upravljati kriznom situacijom i kako ne treba komunicirati. Dakle, njen proizvod izložen svetlu dana teško može da privuče nove kupce. Naprotiv, odbija ih, jer pokazuje da se u krizi, kad Dragana komunicira, samo dodatno zapetljate kao pile u kučine. Lično, Draganu bih uvek angažovao kao motivacionog govornika – harizmatična je, energična, ume da pokrene ljude, da im kaže prave stvari i da ih probudi iz letargije. Ali, nakon ovoga, Dragana Đermanović kao ekspert za krizno komuniciranje? Čisto sumnjam.

Svi su grešili:
-          Trivit, sa svojim katastrofalnim saopštenjem i nepotpunom istinom u oglašavanju proizvoda.
-          Tanja Vehovec, pomeranjem iz konteksta uzbunjivača u kontekst navijača.
-          Milan Kamponeski, olakim iznošenjem teških optužbi za reketiranje.
-          Dragana Đermanović, čitavim tokom krizne komunikacije.
-          „Blic“, nedavanjem prostora drugoj strani (Milanu Kamponeskom) da objasni svoj ugao gledanja na slučaj „Tonus“.
-          Apa One, davanjem saopštenja koje koketira sa neistinom.

Istini za volju, ostavljam jedan promil verovatnoće da je Dragana Đermanović genije i da je sve ovo što se dešavalo zapravo dogovoreni sparing između nje i „Trivita“ kako bi se privukla pažnja javnosti. Ali, to mi već zvuči isuviše monstruozno, zaista mislim da „Trivit“ nije toliko neetičan. To ni Martin Škreli (nadam se da znate ko je) ne bi uradio.

Umesto zaključka – evo kako je svu ovu papazjaniju sumirao moj drug Miloš Đorđević iz Pančeva:

1. Trivit pravi hleb, svi kažu odličan hleb. Kompanija u usponu.
2. Napisali na proizvodu lažnu potvrdu.
3. Maglonomi nanjušili i pod 1. i pod 2. Raspalili iz svog oružja.
4. Trivit nemušto odgovorio, očigledno kadar ograničenih kapaciteta.
5. Maglonomi jedva dočekali, pa uključili i hijene.
6. Usred čerečenja, magovi videli priliku da se naplate.
7. Trivit, odnosno ovi koji su nemušto odgovorili, setili se da i oni znaju nekog iz branše.
8. Kontraudar na glavnog maga. Vrlo lično, plus par mejlova kao dokaz. Efektno.
9. "Struka" uglavnom ćuti, poneko bira stranu.
10. Rat na vrhuncu, obmana proizvođača pada u drugi plan.

Hvala Sonji Martić i Draganu Šljiviću na njihovim promišljanjima koja su podelili sa mnom!

A od mene, za sve one koji će spekulisati o motivima za ovu analizu, pozdrav iz Dubaija. Uz prigodnu muzičku čestitku: 




  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

REALITY DRUŠTVO ILI ZAŠTO IDEM "TAMO NEGDE"

Srbija je zemlja iščekivanja. Duže od četvrt veka se nešto čeka: da počne rat, da stane rat. Da počnu sankcije, da prođu sankcije. Da počne bombardovanje, da stane bombardovanje. Da ode Sloba, da dođe neko drugi. Da ode drugi, da dođe treći. Da krene ekonomija, da prođe kriza. Da počnu reforme, da se osete njihovi efekti...Skloni smo da grozničavo iščekujemo događaje, bez previše želje za preuzimanjem odgovornosti. Uz to smo sjajni analitičari: „Da sam ja predsednik/premijer/selektor/direktor/urednik, ja bih...“, jedna je od dežurnih rečenica u miloj nam i napaćenoj otadžbini.

Ljubopitljivost je jedna od osobina koje nas takođe krase. Radoznali smo, volimo da znamo, volimo da zavirimo „ispod zavese“. Baš zbog te prirodne osobine, uz objektivnu sklonost dobrog dela populacije da radije analizira tuđe dvorište nego da se bavi svojim, reality programi našli su svoje dobro uporište u miloj nam i napaćenoj otadžbini.

Ako se po naslovnicama štampanih medija može prepoznati opšte raspoloženje nacije i društva, čini se da se ovih dana grozničavo iščekuje početak još jednog „reality show“ programa. Ne mislim ovde na javne nastupe naših političara, koji ne odudaraju previše od te matrice, već na istinski program na veoma gledanoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom, koji treba da se odvija na nekom seoskom imanju. U tom iščekivanju, dan pred početak dotičnog programa, dogodile su se dve tragedije: preminuo je Boris Aranđelović, legendarni pevač legendarne grupe SMAK, a preminuo je i Nedo s Manjače, pevač manje poznat širem auditorijumu. Uzgred, Nedo s Manjače trebalo je da bude učesnik pomenutog programa.

Po navici, pogledao sam jutros naslovne strane i ostao preneražen: smrt Neda s Manjače, uz dužno poštovanje i najiskrenije saučešće porodici, zavredila je naslovne strane, dok je nenadoknadivi gubitak za srpsku muziku - odlazak Borisa Aranđelovića sa životne scene, ostao negde na bočnim stranama kulture.

Čist sistemski paradoks.

Ili možda ipak nije paradoks u pitanju?

Prečesto se ponavlja da bi bio paradoks. Nažalost, mislim da je „reality show“ postao stanje duha i uma većeg dela nacije.

Zemlja u kojoj Nedo s Manjače zavređuje više publiciteta nego Boris Aranđelović – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj se vrednosti „reality show“ programa stavljaju ispred vrednosti kvalitetne rok muzike – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj se intelektualne mizerije i moralne nakaze poput Stanije, Soraje, Tijane Ajfon i ko zna koga sve ne smatraju etalonima uspeha, u kojoj glumci gube stanove zbog bede, besparice i naivnosti, a starlete ih dobijaju na poklon od novopečenih „biznismena“ – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj su mediji, pod plaštom logike „dajemo narodu ono što želi“, saučesnici u zločinu stvaranja izopačene vrednosne agende – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj su elite zatvorene i samodovoljne, u kojoj se mišljenje vrednuje jedino u krugu istomišljenika, i u kojoj se funkcioniše po principu „ja tebi serdare, ti meni vojvodo“ – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj su tuđa nesreća i neuspeh miliji od sopstvene sreće i uspeha – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja u kojoj smo složni samo kad delimo siromaštvo i nevolju, a zbog nesloge nismo u stanju da stvorimo bogatstvo koje bismo delili – nije zemlja kakvu želim.

Zemlja nesigurnosti i neizvesnosti, u kojoj je nemoguće planirati bilo šta na duge staze – nije zemlja kakvu želim.

Nisam nikada bio pristalica podela i striktnih izbora. I EXIT i Guča su mi OK. I pasulj sa rebrima i grilovano povrće sa krutonima i čedar sosom su mi OK. I hard rok i izvorna narodna muzika su mi OK. Ipak, postoje momenti kada se izbori moraju napraviti, jer previše toga nije OK.

Između SMAK-a i reality show programa – biram SMAK. Biram duh, život, energiju, kulturu, sigurnost. Biram i za sebe, i za svoju decu. Taj izbor u ovom trenutku ne mogu da napravim u Srbiji, jer naše društvo sve manje odlikuju istinske vrednosti, a sve više hipokrizija, lažni moral i neprestano iščekivanje.

Ako se bude iole nazirala šansa da bude drugačije, vratiću se. Do tada, potražiću svoj mir i svoju sreću negde drugde.

I slušati SMAK do mile volje.

p.s. Najiskrenije saučešće porodici Aranđelović i molim da se ne naljute što sam Borisovo ime i delo upotrebio kao paradigmu nečega kvalitetnog, istinski vrednog i u miloj nam i napaćenoj otadžbini nedovoljno shvaćenog.


  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

ALLEGED BRIBERY OF SERBIAN POLICE

We have all witnessed that YouTube video where American citizen (with journalist legitimation) unsuccessfully attempted to bribe Serbian policeman, became instant hit on social networks.

As a native Serbian speaker, I will keep it short: yes, we can see different reactions of Serbian policemen, however, there is no evidence of bribery or corruption. Actually, video shows just opposite - the policeman did his job professionally, he never claimed money for bribe or corruption, he just insisted that driver needs to pay traffic fine in a post or bank and to pay in Serbian dinars. So, the guy who posted a video is a notorious liar.



The problem occurred for one simple reason: the policeman does not speak English. I would give professional advice to Serbian police headquarters: in every patrol near the border at least one policeman should know English to certain extent.

I would like to see what would happen to an American citizen if he acts like this when stopped by the American police officers. He is harassing policemen and he gives false claims. Moreover, he is the one who attempted to bribe policeman and who lies in the entire story. If Serbia is rule-of-law state, this guy should be sued and penalized for the attempt of bribery.

I believe that Serbian police and the Ministry of Interior should protect the policeman who did his job properly, and also prosecute and penalize the driver for the attempt of bribery and sue him for defamation since he falsely titled his video posted on YouTube and viewed by hundreds of thousands of people: "Serbian Police Demand a Bribe" .

Serbian Ministry of Interior should communicate efficiently and quickly regarding these false claims. It is not difficult task: just put the English subtitles of the responses, post a video on YouTube and sue the one who published false story.

Last but not least: would this guy behave like this towards American or Canadian police authorities? I don`t think so. Here is the video:



  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

LAŽ U POKUŠAJU O SRPSKOJ POLICIJI

Svedoci smo da je video na kojem američki državljanin sa novinarskom legitimacijom navodno podmićuje pripadnika srpske policije zapalio društvene mreže.

Biću kratak i jasan: iako sam imao prilike da se susretnem sa najrazličitijim postupanjima naših policajaca, ovde nema ni traga korupciji. Naprotiv, policajac radi svoj posao upravo onako kako treba i nijednog trenutka nije tražio novac za sebe.

Problem je nastao iz jednostavnog razloga: policajac ne govori engleski i ovo je odlična prilika da upravi policije posavetujem da u blizini graničnih prelaza u svakoj patroli bude bar jedan policajac sa bazičnim znanjem engleskog jezika.

Na kraju: voleo bih da vidim američkog državljanina da se ovako bahato ponaša prema američkoj policiji. Uostalom, upravo je on taj koji je pokušao da podmiti policajca i koji laže da je policajac uzeo novac za mito. Ako smo pravna država, ovaj gospodin trebalo bi da odgovara za davanje mita u pokušaju.

Očekujem od Uprave policije i Ministarstva unutrašnjih poslova da zaštite policajca koji je radio svoj posao onako kako treba i da procesuiraju lice koje je pokušalo da podmiti policajce.

Nadam se da će srpski MUP ovu kriznu situaciju komunicirati na kvalitetan način. Nije teško - samo istitlujte sve što policajac govori na engleski i postavite video na YouTube.


  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

DUALNI SISTEM - DA, MOGUĆE JE!



Od 2007. godine uključen sam u reformu srednjeg stručnog obrazovanja u Srbiji kao konsultant nemačkog GIZ-a na ovom projektu. Obavljao sam, zaključno sa prošlom godinom, razne zadatke, poput podrške u izgradnji struktura, saradnje sa institucijama našeg obrazovnog sistema, rada sa direktorima škola, internih komunikacija, izrade analiza i studija, zajedničkog rada sa najeminentnijim nemačkim ekspertima na planu unapređenja upravljanja procesima i rukovođenja školama, učešća u međunarodnom timu koji je osmislio model projekta uvođenja kooperativnog obrazovanja, do kampanja za povećanje vidljivosti profila. Na neki način, osećam da su brojna dostignuća GIZ-ovog projekta donekle i moje “čedo”. Godinama govorim o obrazovanju i neminovnosti korenitih reformi na mnogobrojnim forumima i naučnim konferencijama u zemlji i inostranstvu. Često sam se osećao donkihotovski, jer u Srbiji gotovo da nisam prepoznavao spremnost sistema (ne govorim ovde o direktorima škola i nastavnicima, to je druga priča) da prihvati promene.

Juče se, na Kopaonik biznis forumu, premijer Aleksandar Vučić dosetio da bismo mogli da uvedemo dualni sistem obrazovanja. Još od 2008. godine govorim o dualnom sistemu kao neminovnosti za dugoročno održivo srednje stručno obrazovanje (dosta sam o tome i blogovao, ali na “Blicu”, pa je sve to otišlo u nepovrat kada su ukinuli blog, a nama naše tekstove nisu ni na koji način dostavili. Ako ovo pročita neko iz “Blica”, molim da mi moje tekstove vrati e-mailom). 

Neću se ovde previše osvrtati na nove obrazovne profile ekonomske struke koji su razvijeni uz podršku GIZ-a. I tu je ostvareno puno revolucionarnih pomaka, ali su ovi, nesumnjivo korisni i kvalitetni profili tema za sebe. Zajedno sa ljudima iz GIZ-a i pojedinim entuzijastima iz Ministarstva prosvete, a tu pre svega mislim na Bogoljuba Lazarevića i Radovana Živkovića, krenuli smo u poduhvat uvođenja sistema sličnog školama koje pružaju dualno obrazovanje, sa željom da u srpskim školama stvorimo prave regionalne centre kompetencija. To znači da škole učinimo potpuno sposobnim da brzo odgovore potrebama privrede i da se uvede model obrazovanja gde se učenici školuju i svoje veštine stiču u tesnoj saradnji sa privredom (inače, dualni sistem donekle nalikuje nekadašnjem zanatskom obrazovanju kod nas, ali u unekoliko modernijoj formi). Zlatiborski okrug izabran je za pilot-područje i krenuo je potprojekat ZORA, gde je, uz ogroman entuzijazam direktora škola iz Užica, Požege, Priboja, Arilja...ostvaren dobar pomak i uspostavljena odlična saradnja škole-privreda. Čak je u okviru Regionalne privredne komore Užice uspešno krenula sa radom mešovita radna grupa za obrazovanje. Nakon toga, sada već davne 2009. godine krenulo se u nacionalni projekat ReCeKo, koji predstavlja prilagođenu varijantu projekta modernizacije škola u Donjoj Saksoniji (Nemačka). Tim projektom obuhvaćeno je 12 škola iz čitave Srbije, izabranih na konkursu. 




Citiram: “Cilj projekta je da se srednje stručne škole razviju u regionalne centre kompetencija za stručno obrazovanje. Škola postaje delimično autonomna institucija koja samostalno upravlja na operativnom nivou. Škola treba da doprinosi regionalnom razvoju time što obezbeđuje potencijal stručnih kadrova koji je u skladu sa potrebama privrede. Škola će učenicima obezbediti najbolju moguću perspektivu u poslu.
ReCeKo škole se razlikuju od ostalih škola, pre svega, jer poseduju drugačiju unutrašnju organizaciju, koja treba da doprinese povećanju kvaliteta u funkcionaisanju. ReCeKo škole su tesno povezane sa regionalnom privredom i školuju kadrove koji su potrebni privredi. One takođe  imaju pravnu i finansijsku autonomiju  te autonomiju u odlučivanju o načinu rada, obrazovanju novih profila, saradnji sa lokalnom zajednicom i privrednicima. Naravno, sloboda pri odlučivanju donosi i veću odgovornost.

Prema planu realizacije projekta predviđeno je da izabranih dvanaest srpskih škola u narednom periodu najpre pokuša da uspostavi ReCeKo organizaciju u svojoj školi, a zatim da prenese svoja iskustva na druge stručne škole u Srbiji”.

Trebalo je u okviru projekta ReCeKo razviti obrazovni model nalik dualnom sistemu, uz aktivno učešće lokalne privrede, i uz istovremene korenite promene u organizaciji rada škola. Za te potrebe, zajedno sa gospodinom Rotlufom, vrlo eminentnim konsultantom koji je unapredio mnoge velike sisteme u Nemačkoj, razvijen je model upravljanja školama prema procedurama Evropske fondacije za upravljanje kvalitetom (EFQM) i uspešno primenjen u Srbiji. Donet je i usvojen i pravilnik o ogledu. Sistem vrlo blizak dualnom zaživeo je u Tehničkoj školi u Požegi, u saradnji sa lokalnom privredom, i to na trogodišnjem profilu livac-kalupar

Ali...


Ministarstvo prosvete nije imalo sluha za ovaj poduhvat! Kada je trebalo preraspodeliti normu i nastavnicima zaduženim za sprovođenje procesa u školama priznati to kao radno angažovanje, nastao je problem. Kada je trebalo verifikovati novi sistem rada, opet je nastao problem. Sećam se koliko je živaca dr Gustav Rajer, tadašnji direktor GIZ projekta, izgubio...i nije vredelo.

Nako što je umesto g-dina Rajera na čelo projekta došao g-din Hageman, krenulo se u novom pravcu. Zajedno sa gospodinom Gvidom Locom (Guido Lotz) i predstavnicima GIZ-a, 2012. godine uradili smo sveobuhvatnu procenu potreba i identifikovali pravac u kojem bi reforma srednjeg stručnog obrazovanja dalje trebalo da se odvija. Zaključili smo, krajnje logično, da treba unaprediti zanatsko obrazovanje i primeniti dualni sistem u novim obrazovnim profilima koji se razvijaju i realizuju u saradnji sa privredom. Projekat je, sada pod vođstvom dr Harbersa, ušao u uspešnu realizaciju i danas imamo učenike, i to na profilima trećeg stepena stručne spreme, koji se već školuju u ogledu po modifikovanom dualnom sistemu. Neka razmišljanja aktera važnih za ovaj proces, kao i osnovne informacije o projektu, mogu da se pogledaju na sajtu TVET konferencije, održane krajem 2013. godine. Čak smo prošle godine u nemogućim uslovima (otezanje sa akreditacijom novih obrazovnih profila, poplave, kratki rokovi), uz lavovsku borbenost direktora škola uspeli da sprovedemo kampanju i obezbedimo da se učenici upišu na nove profile.




Da skratim priču: da li mislim da je dualni sistem dobar izbor za srednje stručno obrazovanje? Apsolutno – da! Tako se izlazi u susret i poslodavcima i učenicima i omogućuje se da najbolji učenici odmah dobiju posao, a poslodavci kvalitetnu radnu snagu koju ne moraju da uhodavaju. Ipak, ima mnogo toga što treba uraditi pre nego što se ovaj model primeni u svim srednjim stručnim školama u Srbiji:

-          Kompletnu upisnu politiku treba reformisati. Upis u srednje škole ne treba da bude “socijalna kategorija”, nego da prati potrebe tržišta rada. Dakle, ne možemo beskonačno školovati ekonomske tehničare i medicinske sestre koji ne mogu da nađu posao nakon što završe srednju školu. 

-          Treba kvalitetno opremiti kabinete u srednjim stručnim školama. U 2, 3, 4. razredu srednje škole učenici mogu da idu na praksu kod poslodavaca, ali u prvoj godini ipak znanja i veštine treba da razvijaju u školi. Dakle, treba utvrditi stanje mašina i opreme u kabinetima u školama (a iz iskustva znam da ono nije sjajno, osim tamo gde su iz projekata i ogleda opremljeni novi kabineti) i zajedno sa lokalnom privredom obnoviti radionice i kabinete. A da bi lokalna privreda u tome učestvovala, treba joj dati i određene olakšice. Davnih dana predlagao sam poreske olakšice za privrednike koji ulažu u opremanje škola. Čini mi se da bi taj model sada bio dobro rešenje, jer se radi o velikom finansijskom zahvatu i za ministarstvo i za lokalne samouprave.

-          Posebnu pažnju treba posvetiti edukaciji nastavnika. Ovde ne mislim na edukaciju kroz postojeće programe akreditovane kod Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, već na specijalizovane obuke koje bi bile urađene zajedno sa privredom.

-          Model upravljanja školama treba osavremeniti. Škole mogu (i moraju) da postanu fleksibilne, kako bi u perspektivi bile spremne da odgovore na potrebe privrede iz drugih oblasti, a ne da privreda godinama čeka da se proizvede kadar. U tom smislu, mislim da uvođenje dualnog obrazovanja ne može da bude kompletno bez promene uloge srednjih stručnih škola u obrazovnom sistemu – one moraju da postanu centri kompetencija.


Na kraju, molba premijeru Vučiću: nemojte da “profesionalni reformatori” upropaste i ovu ideju, kao što su već doprineli da se upropaste mnoge dobre ideje u domenu obrazovanja. Ima u Srbiji kompetentnih ljudi koji su u praksi prošli mnogo toga i mnogo znaju. Nabrojaću neke od njih poimenice, da ih lakše nađete ako su Vam potrebni. Neka se ne ljute ni oni što sam ih pomenuo, ni oni koje nisam pomenuo, a takođe se osećaju kompetentnim: Jelena Stojanović-Đumić iz GIZ-a, Ivan Stojanović, takođe iz GIZ-a, skrajnuti Bogoljub Lazarević i Radovan Živković u Ministarstvu, direktori škola: Dragan Tucaković (Užice), Slavko Đokić (Požega), Siniša Kojić (Kragujevac), Milorad Gavrilović (Niš), Igor Bem (Subotica), privrednici - Goran iz Inmold-a, ljudi iz BOSCH-a, ljudi iz UNIOR-a...pa ekipe nastavnika-trenera, prosvetnih savetnika koji su takođe prošli obuke...

Lično, za posao uvođenja dualnog sistema obrazovanja u Srbiji uvek sam na raspolaganju da pomognem. Pitanje obrazovanja je iznad dnevne politike (ili bi bar trebalo da bude). I nije marginalna društvena tema. već centralno pitanje opstanka. Ako je premijer to shvatio – dobro je. A čini mi se da je shvatio. Zato i apelujem na njega da ne dozvoli da profesionalni egohranitelji i neuspešni reformatori upropaste ovu dobru ideju ili je sprovedu na nakaradan način.

Da li bih voleo da pomognem? Bih. Da li očekujem da će me zvati? Ne, ne očekujem. Dovoljno je već grebatora koji će ubeđivati ljude bliske Vučiću da baš oni znaju ovo da odrade. Poruka njima: kad već budete radili, ne radite naopako. Promenite ceo sistem, nemojte samo deklarativno da uradite promenu nastavnih planova i programa, prepakujete praksu koja ni na šta ne liči i da slažete kako je to "dualni sistem". Jer dualni sistem je mnogo više od toga.

p.s. Ako me bude zvalo da pomognem, javiću. I uradiću ovo kako valja, sa ljudima koji znaju posao.



  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS