Омогућава Blogger.
RSS

RAZOTKRIVANJE STRATEGIJE - ALEKSANDAR VUČIĆ (četvrti deo, premijer)

Nakon trijumfa Srpske napredne stranke na izborima u martu 2014. godine, i vrapci na grani su shvatili da će u Srbiji postojati samo jedan suštinski centar odlučivanja – Aleksandar Vučić. Mnogi su bili iznenađeni kada je u aprilu formirana koaliciona vlada u koju su kao manjinski partneri ušli i SPS i SVM. Sagledavajući do sada iskazane elemente strategije Aleksandra Vučića, jasno je da je uvođenje SPS u vladu imalo dva cilja. Prvi je ništa drugo do zadržavanje Dačića uz skute (već sam pisao da je od Dačića u vlasti nezgodniji jedino Dačić u opoziciji), a drugi je da postoji “krivac”, odnosno “džak za udaranje” na koji se može svaliti težina neuspelih reformskih zahvata ili ponekog skandala (mada, istini za volju, takvih džakova ima i među SNS-ovim tradicionalnim partnerima – Vulin ili Velja Ilić, na primer). Uvođenje SVM bilo je logičan potez, sa željom da se oni “vežu” uz SNS, što posebno dobija na značaju kada se ima u vidu da su naprednjaci u to vreme pripremali pokušaj rušenja Vlade Vojvodine.

Pojavljivanje “nezavisnih” eksperata u Vladi takođe je potez gde se jednim udarcem ubijaju najmanje dve muve: prvo, naprednjaci se oslobađaju političke odgovornosti, a drugo, i eksperti su zgodan džak za udaranje. To se pokazalo na primeru Saše Radulovića, koji je nakon razrešenja preko noći od superreformatora praktično na par dana postao državni neprijatelj broj 1.

Mora se konstatovati da Aleksandar Vučić kao premijer nije imao previše sreće na početku mandata, jer su Srbiju pogodile poplave. Ipak, kao vešt političar, Vučić je iskoristio upravo ovu situaciju da i u praksi i pred očima šire javnosti stvori percepciju da je on i samo on – gazda Srbije. Ne Vođa, već više od toga. Gospodar. Ili gazda, svejedno. 



Elem, linija kojom je Vučić krenuo, gde se u komunikaciji potpuno klizi ka autoritarnosti, vrlo je rizična ukoliko postoje snažna opozicija ili mediji koji vam nisu naklonjeni. Znajući da u ovom trenutku nema ni ozbiljnu opoziciju, ni medije koji bi ga ozbiljno kritikovali, a da pritom utiču na njegovo izvorno biračko telo (niže obrazovani, žrtve tranzicije, ljudi željni pravde), Vučić se odlučio na klasičnu “I am the Boss” strategiju. I bio je pravi trenutak. Vučić se jeste pozicionirao tokom prethodnih godinu i po kao ključni centar moći i kao jedini političar u Srbiji koji ima hrabrosti da iz korena menja stvari, ali nije klizao ka potpunoj autoritarnosti, iako je već u dobroj meri izgradio kult svoje ličnosti. Dakle: da je u autoritarnost kliznuo ranije (iako je sve predradnje, uključujući i kontrolu nad medijima i kontrolu nad službama bezbednosti obavio još 2012), ugrozio bi rezultat svoje stranke na izborima ili ostavio prostor da ga Dačić kao premijer “poklopi”. Sa druge strane, da je odlagao ovaj potez, suočio bi se vrlo brzo sa gnevom njegovih birača, jer oni od Vučića očekuju dela i rezultate.

U objektivno teškoj situaciji u kojoj se država nalazi, sa vrlo ograničenim kadrovskim potencijalom njegove stranke i velikom odgovornošću koju im u ruke “gura” izvanredan izborni rezultat, Vučić poseže ka jedinim mehanizmom koji mu može obezbediti dugoročno održanje na vlasti – potpunim stvaranjem kulta ličnosti i pozicioniranjem sebe kao neprikosnovenog vođe nacije i gospodara države. Da bi do ovog cilja došao, Vučić koristi sedam principa o kojima sam već pisao u prvom, drugom i trećem nastavku ovog bloga. Opisaću kako izgledaju danas i biće jasno da oni nisu značajno promenili svoje obličje još od njihovog uvođenja:

1. Besomučno ponavljanje poruka – jasno je svima. Konstantnim ponavljanjem iz što više izvora, uz stalno ponavljanje iste poruke iz najrazličitijih izvora i najrazličitijim kanalima - dolazi se do efekta. “Vlada Srbije predvođena Aleksandrom Vučićem čini sve da u Srbiji bude bolje” - koliko ste puta čuli takvu, ili veoma sličnu floskulu koju izgovaraju svi – od ministara u Vladi, preko poslanika SNS, lokalnih funkcionera, stranačkih aktivista, “nezavisnih” analitičara i novinara?

2. Pozicija žrtve – Aleksandar Vučić stalno ponavlja kako će izgubiti izbore, kako neće biti popularan, kako ne spava, kako njegova porodica trpi zbog mera koje Vlada sprovodi, kako žele da ga smene...To radi izvanredno i po pravilu se stavlja u poziciju žrtve kada postoji neka nepopularna mera ili ozbiljan gaf koji treba gurnuti u drugi plan.

3. Napad na nepopularne – pored već oprobanih metoda, koje uključuju Demokratsku stranku i tajkune, pojavila se i kategorija napada na nepopularne strane organizacije, gde se Vučić makar prividno distancira od evropske agende i očuvava kod svojih birača privid nezavisnosti u odnosu na nepopularne evropske institucije. Po pravilu su meta njegovog napada službenici nižeg reda koji su profesionalni komunikatori i koji ni o čemu suštinski ne odlučuju (Dunja Mijatović-OEBS, Maja Kocijančič-EK). Digresija: Vučić je neverovatno snishodljiv u komunikaciji sa onima koji zaista odlučuju. Pogledajte držanje pred Angelom Merkel ili pred francuskim premijerom.

4. Oročavanje obećanja – “samo malo strpljenja, živećemo bolje za dve godine”. “Imaćemo rast BDP-a u 2015. godini” i slično. Jasno je da Vučić ide u oročavanja, ali je zanimljivo da se ona odnose pre svega na domen javnih finansija, koji birači ponajmanje razumeju. Za dve godine – jedan pozitivan statistički podatak (makar bilo i stotinu negativnih) može biti dovoljan da se medijski dokaže da ljudi žive bolje, iako je praksa drugačija. A rast BDP-a i sudbina javnog duga? Pa koga među biračima koji su Vučićeva primarna ciljna grupa to zaista zanima?

5. Uspostavljanje principa odgovornosti – Vučić neprestano drži “Damoklov mač” nad glavom svima – svojim ministrima, koalicionim partnerima, predsednicima opština, direktorima firmi...Sada ima mehanizme da ovaj mač stavi i u funkciju izgradnje kulta ličnosti i to vešto radi, jer ga svi koji ga se plaše obasipaju hvalospevima u javnosti, a mediji to obilato prenose.

6. Medijsko praćenje svih aktivnosti – Aleksandar Vučić je centralna tema gotovo svih medija, i to isključivo u pozitivnom kontekstu. Više od reči govori analiza naslovnih strana štampanih medija (kompletna analiza može se pročitati na linku). Uz to, stalim prenošenjem novih i novih vesti, stvara se tzv. "vorteks" gde se veoma brzo gubi nit i zaboravlja šta je bila tema čak i pre nekoliko dana, a nekmoli pre nekoliko nedelja ili meseci. Na taj način ublažava se odgovornost, kako za javnu reč, tako i za data obećanja.

Analiza konteksta i broja naslovnih strana štampanih medija u 2014. godini. Izvor: www.cenzolovka.rs


7. Pseudoopoziciono delovanje – Vučić je i dalje kritičar samog sebe i kritičar vlasti, iako je sada sva moć koncentrisana u njegovim rukama. U ovom domenu ništa nije promenjeno ni za jotu.

Pored ovih sedam principa, dolaskom na mesto premijera Vučić je uspostavio još dve veoma važne tačke:

8. Traženje krivca – ovaj princip i ranije je bio povremeno prisutan, ali sada počinje da dominira. Za sve što je loše urađeno ili nije urađeno – kriv je neko drugi, po pravilu nepopularan. Ovo ne treba brkati sa napadom na nepopularne, ovde se radi o oslobađanju od odgovornosti zbog toga što neko nepopularan navodno eli da naudi Vučiću ili nekom njegovom čoveku (primer: Mišković traži da smenim ministra pravde zbog štrajka advokata – implicira: neću smeniti ministra pravde iako advokati štrajkuju četiri meseca). Ovo može da funkcioniše neko vreme (ne predugo) i verovatno će ovaj element strategije doživeti određene transformacije u budućnosti. Očekujem da u budućnosti Vučić najpre krene sa traženjem krivca među partnerima u Vladi, potom sa “traženjem krivca u svojim redovima”, pa da onda strelicu preusmeri ka nekoj od daljih meta. Ipak, za sada traženje krivca dobro funkcioniše, uz snažnu medijsku podršku i ponavljanje poruke dobar deo građana i dalje prihvata da su Demokratska stranka ili tajkuni krivi za stanje u kojem se Srbija nalazi 2015. godine. A ono što dobro funkcioniše – ne menja se.

9. Rešavanje problema koje sami stvorimo – Vučić se pozicionira kao neko ko prepoznaje probleme običnih ljudi, rešava ih, kritikujući i svoje ljude, i to medijski radi sjajno. Na gafove njegovih ministara ili lokalnih ljudi on se oglašava, priznaje njihove greške i nudi konstruktivna rešenja. Čak i nemoguće situacije, poput gafa izvesnog Dragomira Petronijevića, koji je mrtav hladan izjavio da “država daje penzije i da se bogati penzioneri bune zbog poskupljenja prevoza”, Vučić maestralno “rešava” uz medijsku pompu. U konkretnom slučaju, uputio je pismo Siniši Malom i tražio da se nađe rešenje. Naravno, mediji to ponove bezbroj puta, Mali postupi po pismu, i svi srećni. Penzionerima zahvaljujući Vučiću prevoz neće biti skuplji (neko će se već od analitičara naći da to pohvali, Anđelković je uvek spreman), Vučić poentirao, Mali ništa nije izgubio, a Petronijević čuva svoju ničim zasluženu fotelju. Dakle, ovo funkcioniše kao seoska lutrija – svi dobijaju! Takav model rešavanja problema dodatno učvršćuje Vučićevu poziciju kao čoveka koji o svemu odlučuje i čija je poslednja, a to je uvek dobrodošao dodatak za izgradnju i očuvanje kulta ličnosti. Napomena: ne bi me iznenadilo da u budućnosti bude sve više ovih “dogovorenih sparinga” koji neće biti plod gafova ili gluposti, već dogovorene i taktički odigrane medijske kombinacije, kako bi se Vučić što više predstavljao kao zaštitnik naroda.

U većini situacija Vučićev javni nastup veoma je dobro isplaniran i sračunat. On svoje nastupe bazira na istraživanjima i potpuno vodi računa o ličnom rejtingu i rejtingu stranke koju predvodi. Zato je u nastupima ciljano zabrinut, ciljano ljut, ciljano veseo i vrlo vešto to čini. Ima povremena iskliznuća na koja ga najčešće nezgodnim pitanjima ili konstatacijama nateraju Borko Stefanović ili novinari. U momentima iskliznuća ulazi u histeričan smeh ili nekontrolisanu agresiju. Takve reakcije govore o crtama ličnosti i crtama karaktera, i ukazuju na jednu osobinu koja Vučiću nije dobra: teško prihvata kritiku, čak i kada je ona argumentovana. Ipak, niko nije savršen, pa tako čak i gotovo savršeni proizvod kada pričamo o javnom nastupu ima svoje mane. 

Da sumiram: Komunikacijska strategija Aleksandra Vučića u periodu 2008-2015 je školski primer kako se komunicira pri formiranju nove političke opcije, pri dolasku na vlast i kako se postavlja osnova za održanje na vlasti. Pošto Vučiću u ovom trenutku ne preti opasnost ni od medija ni od opozicije, uspešnost njegove strategije i dužina njegovog opstanka na vlasti zavisiće od njega samog. Kult ličnosti je potpuno izgrađen i stičem utisak da rejting Srpske napredne stranke gotovo u potpunosti zavisi od Vučićevog rejtinga. Građani i dalje u značajnom procentu smatraju da Vučić vodi Srbiju u dobrom pravcu i mnogi bez ikakvog kritičkog razmišljanja prihvataju njegove poteze i mere. Ipak, kada imate idolatrijski odnos prema Vođi (a Srbi ga neretko imaju), od Vođe imate i određena očekivanja. To su najpre bila hapšenja, pa pravda...pre ili kasnije na red će doći hleb. Kako će se Vučić i njegova vlada snaći tada – videćemo. Pitanje je samo da li se može beskonačnim medijskim spinovanjem, suvom politikom i nametanjem perifernih tema trajno skrenuti fokus sa realnosti, a realnost u Srbiji ne izgleda dobro. Ukoliko korišćenjem svog kulta i daljim pritiscima Vučić uspe da prebaci fokus javnosti na "suvu politiku" i kupi još malo vremena, umesto da se građani bave sobom i svojom egzistencijom, može da traje dugo. A kako je Srbija prolazila kroz istoriju kad god je imala Vođu – svedoči istorija.

Predizborni plakat SNS zaostao nakon izbora. Izvor: www.teleprompter.rs

Ovim sam završio razotkrivanje strategije Aleksandra Vučića. Po azbučnom redu, neka se pripremi Bojan Pajtić.

Uživajte!

  • Digg
  • Del.icio.us
  • StumbleUpon
  • Reddit
  • RSS

1 comments:

Unknown је рекао...

Istorija je svedočila i o Srbiji i o Vođi. Istorija je svedočila i o kolektivnom Vođi.Internet će u budućnosti svedočiti, i očekujem da se pod stare dane vrlo slatko nasmejem...

Постави коментар